iz sjene oraha

Kad smo na početku korizme čitali iz evanđelja  po Mateju riječi Gospodinove o skrivenoj molitvi, postu i milostinji, ni slutili nismo koje se značenje krije u danima pred nama. Doista, večina vjernika svoje molitve, postove i milostinju, protiv svoje volje, obavlja u skrivenosti svojega doma. Popularne priče o odbacivanju vjerskog formalizma u paketu s trijumfalizmom sad dobivaju potpuno novo značenje. Dok smo se u jednom trenutku povijesti trudili toliko ne robovati formalizmu i držati se skrivenosti da smo molitvu, post, pokoru tako dobro sakrili da je ni sami više nismo mogli naći niti u jednom zakutku, sad odjednom shvaćamo kako smo jednostavno iščezli s pozornice ovog svijeta. Za ilustraciju ovoj mislim prepričat ću jučerašnji razgovor s jednim svojim rođakom. Čovjek radi na građevini. I unatoč svim restrikcijama, njegovo je gradilište otvoreno ( ne obnavlja ništa u Zagrebu ), te se čovjek čudi kako se na njih ne odnose nikakve restrikcije. Ja sam mu rekao da ima rješe...

Ovih dana, više nego ijedna druga riječ, prolazi mi kroz glavu riječ Gospodinova u kojoj upozorava da će njegovi učenici postiti onda kad im bude Zaručnik ugrabljen. Naš naraštaj nije niti slutiti mogao kako su ove riječi duboke i strašne i pune bola. Mnogi se osjećaju upravo tako: bez sv. Mise, Ispovijedi, pobožnosti, bez mogućnosti dolaska u crkvu. Svećenici su bez naroda, sami mole i prikazuju sv. Mise. Ovo je vrijeme velike čežnje. I nije samo riječ o tome da smo ostali bez mnogih pogodnosti života, već da se osjećamo odsječeno od svog Izvora. Vjerujem kako će se u ovom vremenu ta čežnja za Sakramentima preobraziti u svjesnu i duboku odluku mnogih vjernih duša da nikad više ne žive daleko od tih sredstava milosti. Sad nam postaje jasno kolika je privilegija biti na sv. Misi. Nikad više se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Kao niti jedna dobrobit koju uživamo. Sve to može, i jest, biti u trenu oduzeto. Vjerujem da će se ljudi početi ponovno učiti da se i u krugu obitelji m...

Prije nekoliko godina, na zabavi nakon župnog proštenja, razgovarao sam s jednim svojim župljaninom o tome kako je te godine bilo zatjevno organizirati sve što je pripadajuće za taj dan. Jadao mi se o mukama različitih udruga i društava na poručju moje župe, o nedaćama s kojima se susreću, a na kraju svoje jadikovke postavio mi je pitanje: „Pa kaj smo mi Bogu zgrešili?“ Ja sam mu odgovorio: „Za ovo kratko vrijeme koliko sam ovjde imam podulji popis, a za prijašnje vrijeme mogu samo nagađati. Imate li jedno dva tjedna vremena da vam u kratkim crtama odgovorim na vaše pitanje?“ Slušajući i gledajući vijesti oko, kako je sad sve više očito, pandemije koronavirusa, ne mogu ne zapitati se za što smo ovime sve kažnjeni? I znam da je popis poprilično dugačak, i na osobnoj razini i na svakoj višoj. Žao mi je da se o tome više ne govori. Svjestan sam da će onaj koji prvi javno progovori o tome doživjeti popriličnu količinu bijesa, ali treba i to prihvatiti. Povijest Crkve nas uči da se k...

Eto mene natrag na blogosferu nakon podosta vremena. Razlozi mojeg izbivanja su mnogovrsni, kao i razlozi mog povratka. Istina, u proteklom je razdoblju bilo mnoštvo tema u životu Crkve, kako opće, tako i partikularne, o kojima se moglo pisati na najrazličitije načine. Za neke teme bolje da ih se nisam dotaknuo, jer nisam siguran bih li mogao zadržati objektivnost i hladnu glavu. No, najnovija histerija oko korinavirusa me potakla da počnem iz početka. Poseban razlog su odredbe nekih naših biskupija oko „sanitarnih“ mjera. Ukratko: mičite svetu vodu iz crkava, nema pružanja mira niti rukovanja i najvažnije je da se Pričest dijeli samo na ruku. Već kratki pogled i nekoliko minuta razmišljanja pokazuju kako ove mjere ne mogu zaštititi nikoga, niti išta spriječiti. Posebno ne dijeljenje Pričesti na ruku. Stoga mi je palo na pamet da bi se trebalo početi vježbati sposobnosti telekineze. I lijepo bezkontaktno, telekinezom, dijeliti Pričest. I svi sretni, zaštićeni. Istina, mali je ...

Saznao sam ovih dana jednu strašnu vijest: proteklih je dana u mojoj župi počinjeno svetogrđe gaženjem Svete Hostije. Molim stoga čitatelje ovog bloga, da kad pročitaju ovaj post odrede neki čin pokore kao zadovoljštinu za taj gnjusan i gadan čin. Molim za razumijevanje poradi neiznošenja detalja te strahote. Bez obzira, slažete li se s mojim stavovima ili ne, ukoliko ste imalo pobožna duša, ponizno molim da se odazovete ovoj mojoj molbi. Slijedećeg ću tjedna organizirati dva pokornička dana u svojoj župi: srijedu i petak, s postom, molitvom pokorničnih psalama i klanjanjem pred Presvetim kao zadovoljštinu. Nije potrebno da znadete koja je to župa, dovoljno je da kao dobri katolici svoje žrtve i molitve prinesete Gospodinu, a on zna u svojoj svemogućnosti za koga su. p.s. ova strahota nema nikakve veze s pričešćivanjem na ruku, iako će od sad do daljnjega u mojoj župi biti onemogućeno. Hvala na pomoći i razumijevanju, vaš seoski župnik Alexius

Kako se buka oko (ne)pričešćivanja djeteta s Downovim  sindromom ne stišava, htio bih i sam nešto reći na tu temu. Iz jednog malo drugačijeg kuta. Ne želim u ovom upisu ulaziti  niti u rasprave oko toga je li župnik pogriješio i kako, niti se zgražati nad svim reakcijama „zabrinute“ javnosti. Te su stvari poprilično poznate. Meni se čini da je ovaj slučaj otkrio jedan drugi problem, mnogo dublji u životu Crkve. A to je pitanje pastorala, kojega mnogi zovu permisivni pastoral ili po seljački : krsti sve što se krstiti dade. Ljudi u Crkvi, a tu prvenstveno mislim na svećenike i biskupe, postali su žrtvama vlastite popustljivosti u pastoralu. Više ne postoji jasna granica koja kaže da se nešto ne može napraviti. Svi se mogu i krstiti i pričestiti i krizmati i vjenčati i pokopati. Dugo bi trajalo nabrajanje situacija u kojima je neki župnik pokušao ozbiljno služiti i ljudima i Bogu, pa nekome odgodio ili jako dugo odgodio primanje nekog sakramenta. Kad god bi se netko taka...

Nedavno je u Die Zeitu izašao još jedan intervju. Pa je slavnovladajući Papa spomenuo kako bi se moglo razmišljati o ređenju oženjenih muškaraca, koji su se predhodno dokazali za svećenike, kako bi se odgovorilo na veliki problem nedostatka svećenika. Iako se izjava može tumačiti u nekoliko smjerova, na što smo već naučili u takvim situacijama, jasno je kamo je razgovor u javnosti krenuo. Ponovno, nitko nije ništa demantirao niti objasnio, barem do sada, tako da ostaje otvorena sumnja u nakanu te izjave. No, razmišljajući i razgovarajući s poznatim i nepoznatima o toj temi sjedio sam se jednog razgovora kojeg sam u vrijeme Domovinskog rata kao jako mlad svećenik vodio s jednim „biskupom“ Anglikanske crkve. Ime sam mu, na žalost zaboravio, dovezao je humanitarnu pomoć, a ja sam bio u njegovom društvu prigodom jedne večere. Kako nismo mogli razgovarati o nogometu, jer to njega nije baš zanimalo, i navija za potpuno krivi klub, počeli smo razgovarati o vjeri i stanju vjere. Pričao...

Dugo me žulja pojam iz pobudnice Amoris letitia, oko kojeg se lome koplja. Razlučivanje. I sva „ispravna“ i „neispravna“ tumačenja vezana uz njega. Idemo se pozabaviti samim pojmom kao takvim. Razlučivanje bi trebao biti proces u kojem se dolazi do neke istine. Postoji neka dvojbena situacija i polako, strpljivo, ponizno s mnogo slušanja, razgovaranja, savjetovanja bi trebalo doći do rješenja te situacije. U tom procesu istina, konačni cilj samog proseca, ne smije biti zadana. Kad se krene na taj put, ne bi se smjelo znati kamo će se doći. Zato i postoji taj proces rasvjetljavanja situacije, da pokaže što je i kako činiti.   Međutim, ono što spomenuta pobudnica implicira jest situacija da je istina unaprijed zadana, te da proces razlučivanja služi da se opravda već unaprijed donesena odluka. Nigdje se ne govori, nitko ne spominje da bi u procesu razlučivanja odgovor mogao biti: „Ne, vi to ne možete! Nakon svih savjetovanja, hodova zajedno, slušanja i razmatranja sve gov...

Prošlog je tjedna izišla vijest u medijima o porezu koji će se naplaćivati Crkvi. Ukratko riječ je o ovome: ukoliko neka crkvena pravna osoba obavlja kakvu tržišnu djelatnost, na to treba platiti porez. Ponajviše se to odnosi na nekretnine u vlasništvu Crkve, koje se iznajmljuju. Televizijski prilozi, govoreći o ovoj temi, bijahu od korektnih do klasične protucrkvene propagande, sukladno ideološkim uvjetovanostima autora. Kao i mnoge druge vijesti, nisu bili tu da bi informirali o nečemu, nego da proizvedu emociju, a kako je riječ o Crkvi, poželjna je ona negativna. Istini za volju, treba reći dvije stvari. Neke naše biskupije imaju osnovane firme preko kojih se obavljaju takvi poslovi. I one funkcioniraju onako kako funkcioniraju sve ostale firme u našoj državi. Osim toga važno je pripomenuti kako povrat oduzete imovine ide strašno sporo i komplicirano. Mnoge župe i samostani još godinama i desetljećima neće moći ući u posjed oduzetih dobara poradi divota našeg upravnog sustav...

Ne, ni slučajno ne mislim na građenje karijere unutar hijerarhije. Niti blizu bilo kakvoj pomisli karijerizma. Ovdje je riječ o osobnom napredovanju na području znanja i duhovnosti jednoga svećenika. Večina naših biskupija ima povjerenike i programe za permanentno obrazovanje ili kako se to već u pojedinoj biskupiji zove. Postoje termini, obvezatni, za predavanja, susrete na razini dekanata, ahiđakonata i biskupija. Čovjek bi griješio dušu, kad bi rekao da se ti ljudi ne trude, i da u tim programima nema baš ništa dobroga i uporabivog. Najveći prigovor jest množina tih termina i edukacija, tako da se počesto dogodi jedno zatvaranje. Ono izgleda u biranju najpovojnijeg položaja za drijemanje u vrijeme nekog predavanja. Očito je riječ o nekoj naprednoj tehnici slušanja ili o potpunom shvaćanju psalamskog stiha koji govori da Gospodin svojim miljenicima daje u snu. No, postoji veći problem. Sastoji se u tome da su mnogi svećenici ostali na onoj razini na kojoj su bili kad su dip...

U nedavnim raspravama o zlu pobačaja u našem društvu mnoge „progresivne“ nakupine kao glavni argument u svoju korist ponavljaju tezu: „Zabrane ne bi riješile taj problem. Ukoliko bi pobačaj bio zabranjen, činio bi se ilegalno. Zabrane nisu dobre, i njima se ništa ne može popraviti.“  Najgore moguće zlo koje se može trenutno nekome načiniti jest da mu se nešto zabrani. I nije problem u tome kad to govore oni čija je glava napunjena ideologijom uništavanja života u sebi i oko sebe, već je veći problem kad na takvu genijalnu ideju dođe jedan svećenik (ili više njih), kao što se to s povećom radošću moglo pročitati u prošlotjednom Večernjem listu, kad je čitateljstvo počašćeno portretom i mudrošću jednog urednika. O tome što znači zabrana u Svetoj i spasonosnoj Vjeri Katoličkoj, ne bih sad pisao, već me zanima jedan društveni vid cijelog problema. To što živimo u društvu zabrana sa svih strana, izgleda da malo kome smeta. Sintagma „nulte tolerancije“ nije ništa drugo nego zabra...

Svaka župa koja drži do sebe mora imati barem jedan advenstki vijenac veličine nogometnog igrališta. I javno paliti svijeću po svijeću s pripadajućim obredom i blagoslovom. Nastupi KUD-ova su poželjni. I druženje. Uz kolače, kuhano vino i gulaš lokalnog lovačkog društva. Osim toga poželjni su obredi blagoslova adventskih viječića koji se nose kućama. Pa se tom prigodom ukrasi oltar s nekoliko desetaka ili barem stotina vijenaca, da slučajno ne bi zaostajali za nekim štadnom iz „Adventa“ u ... ( popunite prazninu, jer se ta manifestacija održava u svim mjestima s više od tri stanovnika). Dobro, sad sam bio dovoljno sakrastičan, no ne mogu si pomoći. Nikako se ne mogu oteti dojmu da smo potpali pod napast populizma. Idemo za ljudima, umjesto da ih vodimo. Manifestacije poput gore opisanih su nešto što se ljudima sviđa, gdje su svi razdragani i gdje se ljudi druže. Svjestan sam da ne smijem izostaviti iz razmišljanja sve marne župnike i kapelane, duhovnike, redovnike koji marno ...

Prije otprilike dva mjeseca mi je došla na ragovor jedna osoba. Zapravo, došao je prvo njezin izaslanik, za kojeg je ta osoba saznala da smo dugogodišnji prijatelji, još iz doba dok nisam bio župnik sadašnje župe. I tako je taj izaslanik dobre volje došao, pozivajući se na naše prijeteljstvo i sve što uz njega ide, da primim na razgovor jednu njemu jako dragu osobu. Ta osoba želi prijeći iz pravoslavlja u Katoličku Crkvu. (veliko i malo slovo su namjerni) Svom sam poznaniku rekao neka kaže toj osobi, čiji je izaslanik, da je jedva čekam i da će želja te osobe biti ispunjena u najkraćem roku. Tad još nisam, jer je još bio razgovor s izaslanikom, objašnjavao uvijete i načine prelaska u potpuno zajedništvo Katoličke Crkve. I... došao je taj dan kad je konačno osoba bez izaslanika došla na razgovor sa mnom. Ta osoba živi u mojoj župi i bilo joj je izuzetno neugodno doći k meni i pitati za bilo što. Osjećala se manje vrijednom i nedostojnom razgovora sa župnikom. Zato je izaslanik d...

Koliko li sam samo vremena proveo govoreći, čitajući i raspravljajući o slabostima Crkve! O nedostatcima, krivim procjenama, manjkavostima pa čak i o onome što smatram lošim, grešnim i nedostojnim! Uvuče se taj duh negativizma i pesimizma u čovjeka, i ne samo da razmišlja o negativnim stvarima, počinje ih i tražiti, a ponekad i proizvoditi. Ipak, postoji i druga strana medalje, onaj dio života Crkve, Božjeg života u Njoj, koji se očituje unatoč našim slabostima. Naveo bih samo nekoliko primjera iz nedavnih događaja. Na svijetskoj razini mučeništvo o. Jacquesa Hamela je snažno odjeknulo. Ono dolazi iz Ckrve u Francukoj, koja je boksačkim riječnikom na konopcima. Crkve se prazne, župe zatvaraju, nedostatak svećenika, vjernika je sve manje, samostani se prazne. Slika ne može biti gora. I sam je časni mučenik o. Jacques starac, a na sv. Misi na kojoj je i sam prinio žrtvu života, bijaše tek nekoliko osoba... Bez obzira na nedostojne izraze nakon tog strašnog događaja, kako su tamo ...

Često sam se nalazio u prilici da razgovaram o tzv. novopečenim vjernicima. To bi trebali biti ljudi koji su nahrupili u Crkvu nakon 1990., uglavnom iz društveno-političkih pobuda. Oni su glavna smetnja da mnogi ne idu u ckrvu onako kako su to išli prije, jer su im uzeli mjesta, posebice onima u prvim redovima njihovih župnih crkava. Nešto što bi trebalo dodatno označavati takve ljude jest njihvo licemjerje i prijetvornost. Tako mi je često bila servirana priča o krivim i pravim vjernicima. Zanimljivo je da je ta priča uglavnom dolazila od onih koji nikad nisu išli u crkvu, niti s Crkvom imaju previše veze, čak niti protokolarne. I sad... kao prvo pitanje sam uvijek postavljao: Kako znadete što se događa u nekoj zajednici i na nekom mjestu gdje vas nema niti vas je ikad bilo? Kako tako lako možete donositi zaključke o nečemu što uopće ne poznajete. Nadalje, razgovor bi obično išao prema temi obraćenja. Koliko iskreno može biti nečije obraćenje. Oni koji ne vjeruju, kao prvo odb...

Kao i obično, nakon svakog velikog blagdana, a jučer je bila svetkovina Uznesenja Marijina, krenu reakcije na propovijedi naših biskupa i svećenika po raznim svetištima i proštenjima toga dana. I uvijek se kao prvo i negativno ističe što su rekli o politici, koga su napali, „etiketirali“ i u čemu su bili netolerantni, nazadni i isključivi. Nihil novi sub sole, što se tiče Crkve, rekli bi mnogi napredni i progresivni. Tako su ovih dana na meti sisački biskup Vlado Košić, kojeg su potajno, jer drugačije niti ne znaju, posjetili pripadnici Radničke fronte i ukrasili zgradu koju je kupila biskupija za dijacezanski muzej. Profesora Raguža nakon teksta u Glasu koncila napadaju svi progresivci koji su naučili pisati, ne još i čitati, a perjanica je Ella Dvornik. Ovakvi napadi na biskupe i svećenike nisu samo tu zato da se hijerarhiju Crkve pritisne te ona zauzme smjer govora koji ide niz dlaku. Oni imaju i jedan preventivan karakter. Riječ je o tome da se na vrijeme i učinkovito uplaši ...

U mojoj župi postoji jedna stara kapelica, u kojoj se sv. Misa služi samo jednog godišnje, kad je blagdan zaštitnika kapele. Tad je to i pripadajuća fešta za malobrojne stanovnike tog sela, iseljene mještane koji posjećuju roditeljske kuće ili ono što je ostalo od njih, ponekog vikendaša i putnika namjernika.U kapeli je ostao sačuvan originalni barokni oltar, nekoliko klupa i jedna slika koja je odoljela zubu vremena.  Nekoliko dana prije okupi se ekipa koja čisti kapelicu i uređuje njezin okoliš za nadolazeće slavlje. I tako, u tijeku čišćenja i spremanja, dolazi jedan vikendaš i nosi mali sklopivi stolić. -           „A za što to nosite?“, upitam ja dobru dušu. -           „Pa da imate na čemu Misu služiti.“,  mirno  će već spomenuta dobra duša. -           „A, ne. Zašto bih služio Misu na tom stoliću, kad imam posvećeni oltar....

Hrvati su u svijetu poznati po mnogočemu, no psovka je, na žalost, jedna od stvari koja nas izdvaja kao posebne. U zlu. Eric Bana, poznati glumac hrvatskog porijekla kao dokaz da zna nešto hrvatskog je ospovao novinarki koja je razgovarala s njima. Najčešće stranci kao prvi kontakt s našim jezikom dobivaju psovanje, kao izraz posebne kreativnosti i jedinstvenosti našeg jezika. Sam sam zamijetio kako se društveni pritisak koji se stvara nazočnošću svećenika u nekom društvu glede psovanja smanjuje. Nekada su ljudi pazili kako se ponašaju pred svećenikom i kako govore. Danas je takvih ljudi sve manje i manje. Argument da su ti ljudi zapravo licemjeri uopće ne stoji, jer suzdržavanjem od psovanja u nazočnosti svećenika ipak priznaju da izgovaraju neke krive riječi u krivom kontekstu. Ukoliko danas nekoga zamoliš u javnom prostoru da ne psuje, pogotovo ne bogulno, riskiraš fizički sukob. Plentitudo corporis u tom trenutku može postati evangelizatorska prednost. Hvala Bogu, odrastao ...

Gledajući europsko nogometno prvestvo, bez obzira na rezultat hrvatske reprezentacije, između mnogih zanimljivih stvari za oko mi je zapela reprezentacija Islanda. Nije riječ samo o igri, o tome kako su igrači iz tako male zemlje postigli lijep uspjeh, već je riječ o „obredu“ koji se događa nakon utakmice. Za one koji nisu vidjeli riječ je o ovome: Ovo ima sve odlike obreda: događa se i kao proslava pobjede i kao utjeha nakon poraza, odgovara svim navijačkim situacijama. Točno se zna tko započinje i dirigira pljeskanje i hukanje, tko gdje stoji i vrijeme kad se izvodi (kraj utakmice). Čak je dobio i svoje ime, zovu ga „vikinško navijanje“, iako su se javili navijači PAOK-a i još jednog kluba iz Škotske da su oni to izmislili. Svijet će ovo sad poznati samo pod vikinškim imenom. Nogomet kao takv u sebi ima veoma mnogo obrednosti: točno se znaju pravila i uloga svakog sudionika u nogometnoj utakmici od igrača, sudaca, trenera, novinara i reportera, fotografa, navijača do prod...

Nedavno je jedan kardinal rekao da bi se „Crkva“ trebala ispričati nekome, a onda je Papa u avionu (opet!) objasnio tu istu ispriku na način da je potrvdio vic o tome da  ni Gospodin Bog doista ne zna što jedan isusovac misli. Cijela ta priča me je potaknula na promišljanje o ispričavanju kao takvom. I zaključio sam: nti biskup, niti Papa, niti „Crkva“ ne trebaju se ispričavati nikome. Nikad. Ni za što. Zašto ne? Ponajprije zato što je takozvana kultura isprike dio političke korektnosti. Netko se proglasi povrijeđenim ili žrtvom i traži ispriku. Ponajprije se isprika traži poradi izgovorene riječi, pa se cijeli koncept slobode govora poprilično zakomlicirao činjenicom postojanja velike mogućnosti povrijeđenosti nekoga nekom izgovorenom riječju. Isprika je dio građanske kulture, koja na taj način rješava neke konflikte unutar sebe. Netko nešto krivo napravi, druga strana traži ispriku, to se dogodi i eto novog života! Ta-daaa!!!!  Neobično je u cijeloj priči proizvo...