Ne obraćajte pravoslavne....
Prije otprilike dva mjeseca mi je
došla na ragovor jedna osoba. Zapravo, došao je prvo njezin izaslanik, za kojeg
je ta osoba saznala da smo dugogodišnji prijatelji, još iz doba dok nisam bio
župnik sadašnje župe. I tako je taj izaslanik dobre volje došao, pozivajući se
na naše prijeteljstvo i sve što uz njega ide, da primim na razgovor jednu njemu
jako dragu osobu. Ta osoba želi prijeći iz pravoslavlja u Katoličku Crkvu.
(veliko i malo slovo su namjerni)
Svom sam poznaniku rekao neka
kaže toj osobi, čiji je izaslanik, da je jedva čekam i da će želja te osobe
biti ispunjena u najkraćem roku. Tad još nisam, jer je još bio razgovor s
izaslanikom, objašnjavao uvijete i načine prelaska u potpuno zajedništvo
Katoličke Crkve.
I... došao je taj dan kad je
konačno osoba bez izaslanika došla na razgovor sa mnom. Ta osoba živi u mojoj
župi i bilo joj je izuzetno neugodno doći k meni i pitati za bilo što. Osjećala
se manje vrijednom i nedostojnom razgovora sa župnikom. Zato je izaslanik dobro
došao.
Sjeli smo i razgovarali. Osoba je
iznjela svoj životni put, iako sam ja znao kao župnik neke nedavne događaje iz
tog životopisa. No, u tom trenutku se nije trebalo postavljati potpitanja,
budući je priča sama tekla.
U ključnom trenutku razgovora
postavio sam ovo pitanje: „Zašto želite postati katolik?“ Odgovor je glasio: „Želim
živjeti puninu vjere. I da ne bi bilo zabune, želim biti katolik u vašoj župi. Nadam
se da će to jednog dana biti i moja župa.“
Tek sam tad pokreno razgovor o
pravnim uvjetima prelaska. Pribavljanju nekog dokumenta koji može posvjedočiti
krštenje te osobne molbe biskupu. Uz sve peripetije oko pribavljana krštenice
trebalo nam je otprilike dva mjeseca da kompletiramo molbu našem biskupu. Odgovor
je stigao za pet dana. Biskup je napisao pismo u kojem se dotična osoba prima u
zajedništvo Katoličke Crkve uz propisane uvjete: ispovijest Vjere pred župnikom
i svjedocima, te potpis na istu, što će se dostaviti u Ordinarijat. Sve treba
upisati u knjige predviđene za to.
Cijela radnja nije koštala ništa.
Nula kuna, eura, dolara niti cekina. To je dotična osoba znala od početka.
Došao je taj dan, kad smo
ugovorili obred primanja. Sve smo obavili kako nam je biskup odredio. Uz mnoge
suze radosnice te osobe.
Nakon obreda prijema, osoba se
ispovijedila po prvi put. ( u sve je bila uključena i priprava za sv.
Ispovijed). Uspio sam dogovoriti da je obred primanja bio u subotu kasno po
podne, sa svetom Ispovijedi, a u nedjelju, na sv. Misi, je bila prva sv.
Pričest.
Da, bilo je mnoštvo suza
radosnica. I župnik bješe počašćen poradi tog događaja. I sad... što bi bilo da
sam ja toj osobi rekao: ostanite.....
P.S. imam novog člana župnog
odreda za čistoću Župne crkve...
P.S.S. nije mi bilo prvi put, i opet ću, tek toliko da se zna.
P.S.S. nije mi bilo prvi put, i opet ću, tek toliko da se zna.
I tako ste i vi počinili "grijeh protiv ekumenizma", i to najteži. Iskrene čestitke, i neka vam Bog da snage da nastavite činiti isto i dalje. Želim Vam da nastavite "griješiti" i protiv ateista, protestanata, muslimana, budista, a najviše protiv modernista. U ime ideja koje su veće od stvarnosti. Bog vas blagoslovio.
OdgovoriIzbrišiČestitam velečasni što se niste oglušili na poticaj Duha Svetog. Želim iskrenu dobrodošlicu novopridošlom bratu(sestri) u puninini vjere, i Boga molim da se te osobe nakon ove odluke nisu odrekla braća (i sestre, naravno) koja su ostali živjeti u ne-punini vjere. Pogotovo ( ako ih ima) ona biološka, i ostala uža i šira rodbina) Prošlost je pokazala da braća pravoslavci (većina, na žalost) takvu odluku smatraj teškom valeizdajom (veliko)srpsttva i lakše bi im bilo da je dotićna osoba umrla. Nemojte biti iznenađeni ako Vam iz Vatikana dođe packa poradi širenja prozelitizma. Sreća Vaša da niste katolički svećenik u Grčkoj jer tamo su posebno osjetljivi po tom pitanju i takav je ćin, navodno, čak i ustavnom odlukom zabranjen.
OdgovoriIzbriši