iz sjene oraha

Mislimo kako je u redu biti ljut na nekoga tko ne čini dobro, bilo u društvu, bilo u Ckrvi. Mislimo kako je u redu biti bijesan na one koji nas čine zdvojnima, uplašenima, na one koji se igraju našim sudbinama. Mislimo kako je dobro naći istomišljenike našoj ljutnji. A Ti, Svevišnji, sve to znaš i ne odbacuješ nas. Uzevši naše ljudsko tijelo, preuzevši našu palu narav, postao si nam sličan u svemu, osim u grijehu. Ti znaš za sve te naše osjećaje, iskusio si i glad i žeđ i tugu i progonstvo i odbačenost i siromaštvo i zimu i žegu. Ono što je palo Ti si preuzeo da bi nas uzdigao k sebi. Dobili smo veće dostojanstvo nego kad se Adam stvoren. Bojimo se da naš glas neće biti dovoljno svečan u pjesmi pohvalnici, da naš dar neće biti dostojan. Ti, koji si premostio jaz, učini naš dar dostojnim. Naše je dobro Tvoja snaga koja počinje od malenoga. Osnaži nas i blagoslovi. Daruj nam hrabrosti da te upoznamo, da te svjedočimo. Ustrajno i odvažno. Razvedri lice svoje i sp

Protekla je nedjelja, Druga došašća, pala na isti dan kao i sv. Nikola. Tako je mogim župnicima bilo pogodno prirediti Nikolinjsku predstavu odmah nakon sv. Mise. Facebook je prepun fotografija crkvi punih djece, razdraganih župnika, ushićenih roditelja i mnogobrojne sitne dječice po crkvama kako dobivaju poklone od sv. Nikole. Mnogi su se potrudili načiniti što bolji program, uključiti ponešto darovitije djece dajući roditeljima priliku da imaju još jednu stavku u obiteljskom albumu. Može se tu načiniti dosta lijepih stvari i, ukoliko je ikako moguće, takvu priliku se treba iskoristiti. Međutim, ono što me zasmetalo je odjeća u kojoj su se pojavljivali „Sveti Nikole“. Uglavnom su to stare misnice ili plaštevi, albe i cingulumi čak i štole koje su župnici dali pod izlikom: „To se više ne koristi!“ Ukoliko se ne koristi za sv. Misu ili neki drugi sakrament, ne znači da se može koristiti u bilo kakvoj predstavi, pa čak i za sv. Nikolu u crkvi. Od onog trenutka kad je neki param

Današnje nam evanđelje govori o dva svijeta. Jedan je svijet opisan u popisu moćnika na početku teksta, a drugi je svijet opisan u liku Ivana Krstitelja. Prvome svijetu ne pripadaju samo nabrojane povijesne ličnosti, već i svi oni  koji su povezani s njima. Nisu to samo njihovi podanici, svita koja prati rimskoga cara ili upravitelja rimske provincije, nije to samo dvor kralja Heroda ili trčkarala oko velikih svećenika Ane i Kajfe, već i svi oni čiji su životi usmjereni na te ljude. To su i oni koji im rade o glavi, koji ih mrze, ili oni koji im se dive želeći na onom malom komadiću planete ostvariti svoje privatno carstvo ili ugled velikog svećenika. Drugi je svijet Ivan Krstitelj. Budući je sin svećenika Zaharije, on nije potpuno oduzet od prvoga svijeta, jer sigurno dijeli krv s velikim svećenicima Anom i Kajfom. No, njega od prvoga svijeta odjeljuje ne samo mjesto radnje već odnos prema Bogu. On je poslušao upućenu Riječ i živi prema njoj. Pustinja je ne samo simbol drugači

Kako je započelo došašće, započele su i zornice po mnogim našim župama. Gdje god postoje, crkve su pune i vjernici jako rado idu na zornice. Kako one pripadaju „predkoncilskom“ vremenu, zanimljivo je pobaviti se fenomenom njihovog ponovnog oživljavanja. U jednom trenutku one su samo nestale. Nitko nigdje nije rekao da ih treba ukinuti, ne postoji niti jedan jedini dokument koji bi rekao da su one loše, nedostatne, zastarjela forma, ali su samo nestale, bez ikakvoga objašnjenja. Samo su se prestale oglašavati, a kako su stariji svećenici koji su do njih držali odlazili u mirovinu, tako su dolascima novih nestajale iz pastoralnih kalendara. Prešutni nestanak zornica nije ponudio neku drugu formu pobožnosti, a ostavio je veliku prazninu, kao što je bio i slučaj s ukidanjem nekih drugih oblika koji nisu bili nadomješteni adekvatnim zamjenama, poput „Večernjica“. A onda su se prije dvadesetak godina sramežljivo počele pojavljivati. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kao m