iz sjene oraha

Nedavno je jedan kardinal rekao da bi se „Crkva“ trebala ispričati nekome, a onda je Papa u avionu (opet!) objasnio tu istu ispriku na način da je potrvdio vic o tome da  ni Gospodin Bog doista ne zna što jedan isusovac misli. Cijela ta priča me je potaknula na promišljanje o ispričavanju kao takvom. I zaključio sam: nti biskup, niti Papa, niti „Crkva“ ne trebaju se ispričavati nikome. Nikad. Ni za što. Zašto ne? Ponajprije zato što je takozvana kultura isprike dio političke korektnosti. Netko se proglasi povrijeđenim ili žrtvom i traži ispriku. Ponajprije se isprika traži poradi izgovorene riječi, pa se cijeli koncept slobode govora poprilično zakomlicirao činjenicom postojanja velike mogućnosti povrijeđenosti nekoga nekom izgovorenom riječju. Isprika je dio građanske kulture, koja na taj način rješava neke konflikte unutar sebe. Netko nešto krivo napravi, druga strana traži ispriku, to se dogodi i eto novog života! Ta-daaa!!!!  Neobično je u cijeloj priči proizvo...

Nedavni događaj s jedne fešte na kojoj sam pružio mi je priliku da s braćom u sv. Redu povedem zanimljiv razgovor. Sažetak tog razgovora želim prenjeti ovjde. Nakon sv. Mise, kako je to kod nas običaj, bila je pripadajuća fešta u društvenom domu mjesta. Domaći ljudi su se potrudili na najbolji način, kako to naši ljudi samo znaju. Sjeli smo za stol koji je bio pun svega: cvijeće, ukrasi, svijeće, tanjuri, čaše, tanjuri sa stinim kolačima, torte (njih se iz meni nepoznatih razloga mora odmah na početku pokazati i one moraju čekati svoj red na kraju ručka), pića svih vrsta i u velikim količinama. Međutim, stolovi su bili uski i sve je to jedva stalo na njih. Još je veći problem bio kad je počela dolaziti juha na stol, kao početak ručka. Gdje sad sa svim tim ukrasima? To je nekako prošlo, no kad se pojavilo glavno jelo s prilozima i salatama, svi ti pladnjevi i zdjele, nisu stali na stol. Tako je glavna stvar zapravo postala smetnja i od svih ukrasa i dodataka pala u drugi plan. Pa ...