Pretrpani stol

Nedavni događaj s jedne fešte na kojoj sam pružio mi je priliku da s braćom u sv. Redu povedem zanimljiv razgovor. Sažetak tog razgovora želim prenjeti ovjde.

Nakon sv. Mise, kako je to kod nas običaj, bila je pripadajuća fešta u društvenom domu mjesta. Domaći ljudi su se potrudili na najbolji način, kako to naši ljudi samo znaju. Sjeli smo za stol koji je bio pun svega: cvijeće, ukrasi, svijeće, tanjuri, čaše, tanjuri sa stinim kolačima, torte (njih se iz meni nepoznatih razloga mora odmah na početku pokazati i one moraju čekati svoj red na kraju ručka), pića svih vrsta i u velikim količinama. Međutim, stolovi su bili uski i sve je to jedva stalo na njih. Još je veći problem bio kad je počela dolaziti juha na stol, kao početak ručka. Gdje sad sa svim tim ukrasima? To je nekako prošlo, no kad se pojavilo glavno jelo s prilozima i salatama, svi ti pladnjevi i zdjele, nisu stali na stol. Tako je glavna stvar zapravo postala smetnja i od svih ukrasa i dodataka pala u drugi plan. Pa se sve moralo ponovo micati, praveći samo gužvu na stolu. Od nećega što je trebalo biti lijepo, postao je nered i smetnja. A ono što je trebalo biti glavno je bilo zasjenjeno dodacima raznim.

Ova slika pretrpanog stola me podsjetila na ono što često radimo sa sv. Misom, pogotovo kad su nekakve svečanosti u pitanju. Popratni sadržaji zasjene ono što je bitno. Od mnoštva cvijeća, narodnih nošnji, pozdrava, animiranja, isticanja da svaka grupa mora sudjelovati, da se mora pokazati barem deset čitača za molitvu vjernika, da svaku pjesmu mora izvoditi netko drugi, do beskrajnih zahvala i isticanja doprinosa baš svakoga za svaku sitnicu, u drugi plan pada ono što je najvažnije: Žrtva sv. Mise, Stvarna Prisutnost, otajstvo, sabaranost, molitva, izvor milosti, sve ono što nas zapravo čini vjernicima i vodi cilju našeg života.

Kao da se bojimo da Obred govori sam za sebe. Sv. Misa je toliko bogata da joj ne treba nikakvih dodataka da bi bila zanimljiva. A onaj tko traži atrakciju u crkvi, promašio je adresu. Cilj sv. Mise, a pogotovo bilo koje svečanosti, nije da bi se mi dobro osjećali, već iskazivanje štovanja Bogu. Nikako da se dogovorimo u svojim glavama tko je važniji, mi ili Gospodin Bog. Možemo mi svećenici danima i mjesecima govoriti da je Gospodin Bog najvažniji, a onda u sv. Misi načiniti da ima više naših riječi i djela nego onoga što čini Bog. To posebno vrijedi za dužinu propovijedi, uvoda i napomena, zahvala i pozdrava, isticanja imena i službi svakog svećenika koji je došao na proštenje, te obaveznih pljeskova za propovjednike i prigodnih poklona koje u pravilu mora predati najzgodnija cura po župnikovom izboru. Zar je tako teško staviti sebe u stranu i pustiti da govori ljepota Obreda, pjevanja, snaga Božje Riječi, zakon života po molitvi, Pristunost, sve ono blago što se otvara samom činjenicom da se slavi Žrtva sv. Mise?

„Sluge smo beskorisne“, tako nam je savjetovano da govorimo kad smo učinili ono što smo bili dužni učiniti. Možda ćemo morati početi govoriti: „Sluge smo zbrčkani“...