iz sjene oraha

Saznao sam ovih dana jednu strašnu vijest: proteklih je dana u mojoj župi počinjeno svetogrđe gaženjem Svete Hostije. Molim stoga čitatelje ovog bloga, da kad pročitaju ovaj post odrede neki čin pokore kao zadovoljštinu za taj gnjusan i gadan čin. Molim za razumijevanje poradi neiznošenja detalja te strahote. Bez obzira, slažete li se s mojim stavovima ili ne, ukoliko ste imalo pobožna duša, ponizno molim da se odazovete ovoj mojoj molbi. Slijedećeg ću tjedna organizirati dva pokornička dana u svojoj župi: srijedu i petak, s postom, molitvom pokorničnih psalama i klanjanjem pred Presvetim kao zadovoljštinu. Nije potrebno da znadete koja je to župa, dovoljno je da kao dobri katolici svoje žrtve i molitve prinesete Gospodinu, a on zna u svojoj svemogućnosti za koga su. p.s. ova strahota nema nikakve veze s pričešćivanjem na ruku, iako će od sad do daljnjega u mojoj župi biti onemogućeno. Hvala na pomoći i razumijevanju, vaš seoski župnik Alexius

Kako se buka oko (ne)pričešćivanja djeteta s Downovim  sindromom ne stišava, htio bih i sam nešto reći na tu temu. Iz jednog malo drugačijeg kuta. Ne želim u ovom upisu ulaziti  niti u rasprave oko toga je li župnik pogriješio i kako, niti se zgražati nad svim reakcijama „zabrinute“ javnosti. Te su stvari poprilično poznate. Meni se čini da je ovaj slučaj otkrio jedan drugi problem, mnogo dublji u životu Crkve. A to je pitanje pastorala, kojega mnogi zovu permisivni pastoral ili po seljački : krsti sve što se krstiti dade. Ljudi u Crkvi, a tu prvenstveno mislim na svećenike i biskupe, postali su žrtvama vlastite popustljivosti u pastoralu. Više ne postoji jasna granica koja kaže da se nešto ne može napraviti. Svi se mogu i krstiti i pričestiti i krizmati i vjenčati i pokopati. Dugo bi trajalo nabrajanje situacija u kojima je neki župnik pokušao ozbiljno služiti i ljudima i Bogu, pa nekome odgodio ili jako dugo odgodio primanje nekog sakramenta. Kad god bi se netko takav potužio

Nedavno je u Die Zeitu izašao još jedan intervju. Pa je slavnovladajući Papa spomenuo kako bi se moglo razmišljati o ređenju oženjenih muškaraca, koji su se predhodno dokazali za svećenike, kako bi se odgovorilo na veliki problem nedostatka svećenika. Iako se izjava može tumačiti u nekoliko smjerova, na što smo već naučili u takvim situacijama, jasno je kamo je razgovor u javnosti krenuo. Ponovno, nitko nije ništa demantirao niti objasnio, barem do sada, tako da ostaje otvorena sumnja u nakanu te izjave. No, razmišljajući i razgovarajući s poznatim i nepoznatima o toj temi sjedio sam se jednog razgovora kojeg sam u vrijeme Domovinskog rata kao jako mlad svećenik vodio s jednim „biskupom“ Anglikanske crkve. Ime sam mu, na žalost zaboravio, dovezao je humanitarnu pomoć, a ja sam bio u njegovom društvu prigodom jedne večere. Kako nismo mogli razgovarati o nogometu, jer to njega nije baš zanimalo, i navija za potpuno krivi klub, počeli smo razgovarati o vjeri i stanju vjere. Pričao

Dugo me žulja pojam iz pobudnice Amoris letitia, oko kojeg se lome koplja. Razlučivanje. I sva „ispravna“ i „neispravna“ tumačenja vezana uz njega. Idemo se pozabaviti samim pojmom kao takvim. Razlučivanje bi trebao biti proces u kojem se dolazi do neke istine. Postoji neka dvojbena situacija i polako, strpljivo, ponizno s mnogo slušanja, razgovaranja, savjetovanja bi trebalo doći do rješenja te situacije. U tom procesu istina, konačni cilj samog proseca, ne smije biti zadana. Kad se krene na taj put, ne bi se smjelo znati kamo će se doći. Zato i postoji taj proces rasvjetljavanja situacije, da pokaže što je i kako činiti.   Međutim, ono što spomenuta pobudnica implicira jest situacija da je istina unaprijed zadana, te da proces razlučivanja služi da se opravda već unaprijed donesena odluka. Nigdje se ne govori, nitko ne spominje da bi u procesu razlučivanja odgovor mogao biti: „Ne, vi to ne možete! Nakon svih savjetovanja, hodova zajedno, slušanja i razmatranja sve govori

Prošlog je tjedna izišla vijest u medijima o porezu koji će se naplaćivati Crkvi. Ukratko riječ je o ovome: ukoliko neka crkvena pravna osoba obavlja kakvu tržišnu djelatnost, na to treba platiti porez. Ponajviše se to odnosi na nekretnine u vlasništvu Crkve, koje se iznajmljuju. Televizijski prilozi, govoreći o ovoj temi, bijahu od korektnih do klasične protucrkvene propagande, sukladno ideološkim uvjetovanostima autora. Kao i mnoge druge vijesti, nisu bili tu da bi informirali o nečemu, nego da proizvedu emociju, a kako je riječ o Crkvi, poželjna je ona negativna. Istini za volju, treba reći dvije stvari. Neke naše biskupije imaju osnovane firme preko kojih se obavljaju takvi poslovi. I one funkcioniraju onako kako funkcioniraju sve ostale firme u našoj državi. Osim toga važno je pripomenuti kako povrat oduzete imovine ide strašno sporo i komplicirano. Mnoge župe i samostani još godinama i desetljećima neće moći ući u posjed oduzetih dobara poradi divota našeg upravnog sustav

Ne, ni slučajno ne mislim na građenje karijere unutar hijerarhije. Niti blizu bilo kakvoj pomisli karijerizma. Ovdje je riječ o osobnom napredovanju na području znanja i duhovnosti jednoga svećenika. Večina naših biskupija ima povjerenike i programe za permanentno obrazovanje ili kako se to već u pojedinoj biskupiji zove. Postoje termini, obvezatni, za predavanja, susrete na razini dekanata, ahiđakonata i biskupija. Čovjek bi griješio dušu, kad bi rekao da se ti ljudi ne trude, i da u tim programima nema baš ništa dobroga i uporabivog. Najveći prigovor jest množina tih termina i edukacija, tako da se počesto dogodi jedno zatvaranje. Ono izgleda u biranju najpovojnijeg položaja za drijemanje u vrijeme nekog predavanja. Očito je riječ o nekoj naprednoj tehnici slušanja ili o potpunom shvaćanju psalamskog stiha koji govori da Gospodin svojim miljenicima daje u snu. No, postoji veći problem. Sastoji se u tome da su mnogi svećenici ostali na onoj razini na kojoj su bili kad su dip