Viri probati

Nedavno je u Die Zeitu izašao još jedan intervju. Pa je slavnovladajući Papa spomenuo kako bi se moglo razmišljati o ređenju oženjenih muškaraca, koji su se predhodno dokazali za svećenike, kako bi se odgovorilo na veliki problem nedostatka svećenika. Iako se izjava može tumačiti u nekoliko smjerova, na što smo već naučili u takvim situacijama, jasno je kamo je razgovor u javnosti krenuo. Ponovno, nitko nije ništa demantirao niti objasnio, barem do sada, tako da ostaje otvorena sumnja u nakanu te izjave.

No, razmišljajući i razgovarajući s poznatim i nepoznatima o toj temi sjedio sam se jednog razgovora kojeg sam u vrijeme Domovinskog rata kao jako mlad svećenik vodio s jednim „biskupom“ Anglikanske crkve.

Ime sam mu, na žalost zaboravio, dovezao je humanitarnu pomoć, a ja sam bio u njegovom društvu prigodom jedne večere. Kako nismo mogli razgovarati o nogometu, jer to njega nije baš zanimalo, i navija za potpuno krivi klub, počeli smo razgovarati o vjeri i stanju vjere. Pričao je o velikom nedostatku svećenika s kojim se Anglikanci bore. Pa se on u svojoj biskupiji dosjetio rediti „lokalne svećenike“. Riječ je o dokazanim muškarcima, vjernicima i društveno uglednim ljudima, koje se zaredi za službu u njihovoj rodnoj župi. I povjeri im se samo jedna briga: vjenčanja, krštenja ili sprovodi. Nemaju ovlasti u drugim župama, zato se zovu „lokalni svećenici“. Osim toga, pričalo se i o ređenju žena. Argumenti su bili isti koji se  i danas provlače: izlazak iz okvira, ne robovati kulturnim uvjetovanosti židovske kulture, jednakosti, novim putovima, otvaranju prema svijetu, napuštanju sigurnosti i te stvari.

Ipak, morao je priznati da oni i dalje imaju problem sa zvanjima. Pored svih izlazaka, i novina, ništa im ne pomaže da imaju dovoljno zaređenih službenika. Na moje pitanje, je li možda problem u nečem drugome, i njegovo rješenje, nije imao odgovora. Samo je govorio o hrabrosti da se traže novi putovi.

No, ima i druga strana medalje.

Kad god razmišljam o nedostatku svećenika, sjetim se blaženog Alojzija Stepinca. Ako je netko kao pastir doživio nedostatak svećenika, onda je to on. Sam pokušaj zamišljaja 1945. godine je strašan. Stotine svećenika ubijene, zatvorene, protjerani, vjernici uplašeni, teror kakvog se nikad nije vidjelo, a on te 1945. ima u svojoj cijeloj Nadbiskupiji samo petoricu za ređenje. Tada Nadbiskupija seže od Bregane do Davora i od Raskrižja do Bosiljeva. Preko pet stotina župa, od kojih su tad mnoge prazne. I imaš samo petoricu, kojima kažeš da ih šalješ u krvavu kupelj. Ta su petorica kasnije postali zaslužni, revni te divljenja i nasljedovanja vrijedni svećenici. Jedan od njih i njegov nasljednik, svete uspomene. Još k tomu, blaženi je Alojzije bio potpuno svjestan da i njega osobno čeka trpljenje, nije tu imao nikakvih iluzija.

Ipak, pored svega, nikad se on njega nije čulo da bi trebalo nešto mijenjati, tražiti nove putove, olakšati pristup, smanjiti zahtjeve, izaći iz sigurnosti ili neke slične stvari.

Stoga se ikreno nadam, da će netko pročitati djelovanje te famozne Mješovite komisije, pa kad bude razmišljao o novim putovima i prilagođavanju vremenu, pogledati što je o tome mislio i kako je djelovao blaženi Alojzije Stepinac.