Viri probati
Nedavno je u Die Zeitu izašao još jedan intervju. Pa je
slavnovladajući Papa spomenuo kako bi se moglo razmišljati o ređenju oženjenih
muškaraca, koji su se predhodno dokazali za svećenike, kako bi se odgovorilo na
veliki problem nedostatka svećenika. Iako se izjava može tumačiti u nekoliko
smjerova, na što smo već naučili u takvim situacijama, jasno je kamo je
razgovor u javnosti krenuo. Ponovno, nitko nije ništa demantirao niti objasnio,
barem do sada, tako da ostaje otvorena sumnja u nakanu te izjave.
No, razmišljajući i razgovarajući s poznatim i nepoznatima o
toj temi sjedio sam se jednog razgovora kojeg sam u vrijeme Domovinskog rata
kao jako mlad svećenik vodio s jednim „biskupom“ Anglikanske crkve.
Ime sam mu, na žalost zaboravio, dovezao je humanitarnu
pomoć, a ja sam bio u njegovom društvu prigodom jedne večere. Kako nismo mogli
razgovarati o nogometu, jer to njega nije baš zanimalo, i navija za potpuno
krivi klub, počeli smo razgovarati o vjeri i stanju vjere. Pričao je o velikom
nedostatku svećenika s kojim se Anglikanci bore. Pa se on u svojoj biskupiji
dosjetio rediti „lokalne svećenike“. Riječ je o dokazanim muškarcima,
vjernicima i društveno uglednim ljudima, koje se zaredi za službu u njihovoj
rodnoj župi. I povjeri im se samo jedna briga: vjenčanja, krštenja ili
sprovodi. Nemaju ovlasti u drugim župama, zato se zovu „lokalni svećenici“. Osim
toga, pričalo se i o ređenju žena. Argumenti su bili isti koji se i danas provlače: izlazak iz okvira, ne
robovati kulturnim uvjetovanosti židovske kulture, jednakosti, novim putovima,
otvaranju prema svijetu, napuštanju sigurnosti i te stvari.
Ipak, morao je priznati da oni i dalje imaju problem sa
zvanjima. Pored svih izlazaka, i novina, ništa im ne pomaže da imaju dovoljno
zaređenih službenika. Na moje pitanje, je li možda problem u nečem drugome, i
njegovo rješenje, nije imao odgovora. Samo je govorio o hrabrosti da se traže
novi putovi.
No, ima i druga strana medalje.
Kad god razmišljam o nedostatku svećenika, sjetim se blaženog
Alojzija Stepinca. Ako je netko kao pastir doživio nedostatak svećenika, onda
je to on. Sam pokušaj zamišljaja 1945. godine je strašan. Stotine svećenika
ubijene, zatvorene, protjerani, vjernici uplašeni, teror kakvog se nikad nije
vidjelo, a on te 1945. ima u svojoj cijeloj Nadbiskupiji samo petoricu za
ređenje. Tada Nadbiskupija seže od Bregane do Davora i od Raskrižja do
Bosiljeva. Preko pet stotina župa, od kojih su tad mnoge prazne. I imaš samo
petoricu, kojima kažeš da ih šalješ u krvavu kupelj. Ta su petorica kasnije
postali zaslužni, revni te divljenja i nasljedovanja vrijedni svećenici. Jedan od
njih i njegov nasljednik, svete uspomene. Još k tomu, blaženi je Alojzije bio
potpuno svjestan da i njega osobno čeka trpljenje, nije tu imao nikakvih
iluzija.
Ipak, pored svega, nikad se on njega nije čulo da bi trebalo
nešto mijenjati, tražiti nove putove, olakšati pristup, smanjiti zahtjeve,
izaći iz sigurnosti ili neke slične stvari.
Stoga se ikreno nadam, da će netko pročitati djelovanje te
famozne Mješovite komisije, pa kad bude razmišljao o novim putovima i
prilagođavanju vremenu, pogledati što je o tome mislio i kako je djelovao
blaženi Alojzije Stepinac.
"Tko se Boga ne boji,strepi pred ljudima."-Bl.A.Stepinac
OdgovoriIzbriši