Zaručnik nam je ugrabljen

Ovih dana, više nego ijedna druga riječ, prolazi mi kroz glavu riječ Gospodinova u kojoj upozorava da će njegovi učenici postiti onda kad im bude Zaručnik ugrabljen.

Naš naraštaj nije niti slutiti mogao kako su ove riječi duboke i strašne i pune bola. Mnogi se osjećaju upravo tako: bez sv. Mise, Ispovijedi, pobožnosti, bez mogućnosti dolaska u crkvu. Svećenici su bez naroda, sami mole i prikazuju sv. Mise. Ovo je vrijeme velike čežnje. I nije samo riječ o tome da smo ostali bez mnogih pogodnosti života, već da se osjećamo odsječeno od svog Izvora.

Vjerujem kako će se u ovom vremenu ta čežnja za Sakramentima preobraziti u svjesnu i duboku odluku mnogih vjernih duša da nikad više ne žive daleko od tih sredstava milosti. Sad nam postaje jasno kolika je privilegija biti na sv. Misi. Nikad više se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Kao niti jedna dobrobit koju uživamo. Sve to može, i jest, biti u trenu oduzeto.

Vjerujem da će se ljudi početi ponovno učiti da se i u krugu obitelji može moliti. Ono što smo tako jednostavno odbacili cijelim nizom izgovora sad postaje jedan od stupova preživljavanja nevolja koje su nas zadesile.

Jasno je da se pitanje o kazni nameće kao nešto na što treba svatko sam sebi odgovoriti. I o čemu pastiri moraju sad jako dobro razmisliti. U mojoj glavi stvari su sasvim jednostavne: tamo gdje postoji grijeh, postoji i krivnja, gdje postoji krivnja mora biti i kazne. Baš tako jednostavno. Volio bih kad bi mi koji učeniji teolog od mene objasnio da nisam u krivu.

Što se tiče krivnje ona je uvijek osobna. I zato je prvo poziv na osobno obraćenje i pokoru,  a tek  onda „grijehe struktura“ treba staviti na stol. S time što je ovaj put riječ o strukturama unutar Svete Majke Crkve. Moramo reći: „Stid na naše lice.“

Zaručnik nam je ugrabljen, i znamo da će se vratiti, kako se vratio slavan apostolima. I mi čekamo Njegovu proslavu u našem vremenu. Do tada: pokora, pokora i samo pokora!