Zaručnik nam je ugrabljen
Ovih dana, više nego ijedna druga riječ, prolazi mi kroz
glavu riječ Gospodinova u kojoj upozorava da će njegovi učenici postiti onda
kad im bude Zaručnik ugrabljen.
Naš naraštaj nije niti slutiti mogao kako su ove riječi duboke
i strašne i pune bola. Mnogi se osjećaju upravo tako: bez sv. Mise, Ispovijedi,
pobožnosti, bez mogućnosti dolaska u crkvu. Svećenici su bez naroda, sami mole
i prikazuju sv. Mise. Ovo je vrijeme velike čežnje. I nije samo riječ o tome da
smo ostali bez mnogih pogodnosti života, već da se osjećamo odsječeno od svog
Izvora.
Vjerujem kako će se u ovom vremenu ta čežnja za Sakramentima
preobraziti u svjesnu i duboku odluku mnogih vjernih duša da nikad više ne žive
daleko od tih sredstava milosti. Sad nam postaje jasno kolika je privilegija
biti na sv. Misi. Nikad više se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Kao niti jedna
dobrobit koju uživamo. Sve to može, i jest, biti u trenu oduzeto.
Vjerujem da će se ljudi početi ponovno učiti da se i u krugu
obitelji može moliti. Ono što smo tako jednostavno odbacili cijelim nizom
izgovora sad postaje jedan od stupova preživljavanja nevolja koje su nas
zadesile.
Jasno je da se pitanje o kazni nameće kao nešto na što treba
svatko sam sebi odgovoriti. I o čemu pastiri moraju sad jako dobro razmisliti. U
mojoj glavi stvari su sasvim jednostavne: tamo gdje postoji grijeh, postoji i
krivnja, gdje postoji krivnja mora biti i kazne. Baš tako jednostavno. Volio bih
kad bi mi koji učeniji teolog od mene objasnio da nisam u krivu.
Što se tiče krivnje ona je uvijek osobna. I zato je prvo
poziv na osobno obraćenje i pokoru, a
tek onda „grijehe struktura“ treba
staviti na stol. S time što je ovaj put riječ o strukturama unutar Svete Majke
Crkve. Moramo reći: „Stid na naše lice.“
Zaručnik nam je ugrabljen, i znamo da će se vratiti, kako se
vratio slavan apostolima. I mi čekamo Njegovu proslavu u našem vremenu. Do tada:
pokora, pokora i samo pokora!
Komentari
Objavi komentar
ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick