Adventski vječići
Svaka župa koja drži do sebe mora imati barem jedan advenstki
vijenac veličine nogometnog igrališta. I javno paliti svijeću po svijeću s
pripadajućim obredom i blagoslovom. Nastupi KUD-ova su poželjni. I druženje. Uz
kolače, kuhano vino i gulaš lokalnog lovačkog društva.
Osim toga poželjni su obredi blagoslova adventskih viječića
koji se nose kućama. Pa se tom prigodom ukrasi oltar s nekoliko desetaka ili
barem stotina vijenaca, da slučajno ne bi zaostajali za nekim štadnom iz „Adventa“
u ... ( popunite prazninu, jer se ta manifestacija održava u svim mjestima s
više od tri stanovnika).
Dobro, sad sam bio dovoljno sakrastičan, no ne mogu si
pomoći. Nikako se ne mogu oteti dojmu da smo potpali pod napast populizma. Idemo
za ljudima, umjesto da ih vodimo. Manifestacije poput gore opisanih su nešto
što se ljudima sviđa, gdje su svi razdragani i gdje se ljudi druže.
Svjestan sam da ne smijem izostaviti iz razmišljanja sve
marne župnike i kapelane, duhovnike, redovnike koji marno ispovijedaju i prije
zornica, trude se složiti kakvu-takvu suvislu propovijed za tu prigodu, nastoje
naučiti pjevače koju prikladnu pjesmu i sve ostalo što bi svećenici ovih dana
trebali raditi kao osnovnu djelatnost.
Sama činjenica da su gotovo sve crkve u kojima su zornice,
pune ljudi treba nam nešto govoriti. Po meni, to je jasan znak da ljudi traže
duhovni sadržaj. Duhovni, ne svjetovni. A mi počesto posjvetovnjujemo duhovne
sadržaje, stalno se gurajući u nešto što nije naše.
Zanimljivi su mi svi ti blagoslovi i obredi paljenja svijeća
na vijencima. Toga nigdje nema niti u jednoj liturgijskoj knjizi, i to treba
izmišljati. Moguće je da su zato postali popularni, budući potiču liturgijsku
kreativnost, toliko omiljenu krepost suvremenog klera. No, oni su nekako
proturječje samima sebi. Ukoliko se pri blagoslivljanju naglasak stavlja na
blagoslov osoba, a ne stvari, što nam sugerira i sam novi obrednik blagoslova,
zar nije onda blagoslivljanje vijenca, što je stvar, povratak u neka neprosvijećena
vremena? Ukoliko pučku pobožnost treba tako urediti da vodi prema liturgiji,
nije li paljenje svijeća na advenstkom vijencu samo novi oblik pučke
pobožnosti, koja je u novije vrijeme okarakterizirana kao afektivna pa samim
time kvalificirana u drugu ili treću ligu pastoralnih djelatnosti? Kao da se
nikako ne možemo dogovoriti na kojem stolcu sjedimo ili stalno želimo sjediti
na oba ili nekoliko njih.
Najgori je problem za jednog župnika koji drži do sebe taj
što će mu vjernici prigovoriti: „Svi to imaju sam mi ne, kao da smo najzadnji
seljaci na zemlji...“ Odustajanjem od takve akcije župnik samo protvrđuje
vlastitu urođenu zločestoću i neosjetljivost za ljude.
I tako... dok ja to smišljam, moram u međuvremenu naći
nekakav bor viši od tornja koji ću staviti pred crkvu, nabaviti više lampica od
obitelji Salaj i prirediti prigodno paljenje lampica. Bez lovačkog gulaša, moji
lovci ga ne znaju skuhati...
Haha pun pogodak haha.
OdgovoriIzbrišiIvan
Velečasni kaj bi Vi hteli da se ko nekad ide po bor u šumu po snjegu do pasa, pa se doma okiti sa šečernim bombonima i vatom ? A onda na polnoćku pa doma na pečenu puricu i spat . A za poklone jabuke božičnice ili šaka oraha. Koje bi dijete danas bilo zadovoljno s tim , a bez novog mobitela ili laptopa pod borom. Sad kad smo najlepši adventski grad nemremo odustat.
OdgovoriIzbrišiRobelar
Ha ha, bravo. Već odavno sam otkrio Vaš blog ali nemam običaja pametovati pametnijima od sebe, pa tako nisam ima opotrebe prije se javiti svojm komom. Nošen bespućima pvjesne zbilnosti (zvući poznato?) dugo me nije bilo na Vašoj stranici pa čitam propušteno gradivo. I konaćno nisam mogao odoljeti.
OdgovoriIzbrišiPrije svega velečasni, sve ćestitke na ovo Vašem blogu. Dobro pogođene teme, pisane britko i pitko i - ono što mi se posebno sviđa - po neki puta do bola "politički nekorektne". A po pitanju adventskog vjenčića, moje malenkosti se poseno dojmio orgoman - da parafraziram jednog blogera - "adventski panj" u zagrebačkoj prvostolnici. Inače, s rektorom katedrale sam u prijateljskim odnosima već više destetljeća i pamtim ga iz nekih davnih, i za njega puno mirnijih i sretnijih vremena. Stvarno dobar čovjek i svećenik koga su novonastale obveze pretvorile u izmućenog i nervoznog menađera, jako opterećenog namicanjem sredstava za održavanje katedrale i isplatom redovitih plaća djelatnika koji u njoj rade. A osim toga, još se i skrbi za teško bolesnu staru majku. Tako da mu (Iako mi je svaki puta pri pogledu na tu strahotu u meni vrištalo "Jao majko, obrij me motornom pilom") nisam imao snage bilo što reći. Želim vam obilje Božjeg blagoslova Velečasni, i samo tako nastavite.