Prste k sebi!

Kao i obično, nakon svakog velikog blagdana, a jučer je bila svetkovina Uznesenja Marijina, krenu reakcije na propovijedi naših biskupa i svećenika po raznim svetištima i proštenjima toga dana. I uvijek se kao prvo i negativno ističe što su rekli o politici, koga su napali, „etiketirali“ i u čemu su bili netolerantni, nazadni i isključivi. Nihil novi sub sole, što se tiče Crkve, rekli bi mnogi napredni i progresivni. Tako su ovih dana na meti sisački biskup Vlado Košić, kojeg su potajno, jer drugačije niti ne znaju, posjetili pripadnici Radničke fronte i ukrasili zgradu koju je kupila biskupija za dijacezanski muzej. Profesora Raguža nakon teksta u Glasu koncila napadaju svi progresivci koji su naučili pisati, ne još i čitati, a perjanica je Ella Dvornik.

Ovakvi napadi na biskupe i svećenike nisu samo tu zato da se hijerarhiju Crkve pritisne te ona zauzme smjer govora koji ide niz dlaku. Oni imaju i jedan preventivan karakter. Riječ je o tome da se na vrijeme i učinkovito uplaši bilo kojeg laika da ne izlazi u javni prostor s kršćanskim idejama. Budući da se ovako cipelari biskupe i svećenike, lako je zaključiti kakva sudbina čeka laike ukoliko izađu izvan totalitarizma misli koje vladaju javnim prostorom. U ime tolerancije, demokracije, kulture prihvaćanja i svega ostalog čega su nam pune uši, te sveprisutne uključivosti i brisanja podjela, svaki glas koji ne trubi u isti ton se učinkovito briše sa scene. I to sve zato jer smo tolerantno društvo. Na što učinkovitiji način, a to su uglavnom difamacija i ismijavanje, treba izbaciti bilo što što i iz daleka podsjeća na kršćanstvo iz javnosti. Proroci ovog svijeta ne trpe pokraj sebe bilo koga drugoga. I zato ovakvi napadi na svećenike šalju jasnu poruku ostatku vjernika.

Isus je Heroda nazvalo lisicom. Nimalo diplomatski od njega. I hrabro. I jasno. Ne može se izbjeći situacija u kojoj svećenik mora jasno i glasno reći što nije u redu sa svijetom u kojem živi. I koji ljudi rade loše ili čak zle stvari.

No, nekako mi se čini da smo u Crkvi pomalo zaboravili da se svijet ne mijenja samo propovijedima biskupa i svećenika, već i ustrajnim i predanim radom i zalaganjem laika. Ukoliko su nam glave pune Drugog vatikanskog koncila, onda bismo trebali kao program imati odgajanje laika koji će se angažirati u društvu, kulturi i politici s jasnim kršćanskim stavovima. Nije tu samo riječ o tome da laici obavljaju posao svećenika u javnom životu, pa umjesto njih djeluju, nego o učinkovitom preobražavanju svijeta, baš poput kvasca koji djeluje iz nutra. Iako ima sve više primjera zauzetih vjernika laika koji različitim inicijativama djeluju u društvu, takvih nam inicijativa treba više. I trebaju jasniju i snažniju podršku hijerarhije. Bez toga propovijedi mogu postati samo glas vapijućeg u pustinji, s veoma malo učinka.

Jedan od segmenata takvog djelovanja, odgajanja zauzetih laika jasnih stavova, sposobnih djelovati u društvu, jest pridavanje veće važnosti samom sadržaju vjere. Onaj vjernik koji se samo dobro osjeća i druži u župi u sebi nema previše snage niti habitusa da učini nekakvu promjenu. Međutim, vjernik formiran jasnim naukom, čvrstom vjerom, ispravnim uvjerenjem je već potpuno snažnija figura u svijetu. Samo dobro odgojen i obrazovan vjernik, svjestan poklada vlastite vjere može nešto promijeniti oko sebe.

A onda pogledaš prijedlog naših katehetičara za nastavu vjeronauka u školi i pitaš se u kojem li to svemiru oni žive?