iz sjene oraha

U nedavnim raspravama o zlu pobačaja u našem društvu mnoge „progresivne“ nakupine kao glavni argument u svoju korist ponavljaju tezu: „Zabrane ne bi riješile taj problem. Ukoliko bi pobačaj bio zabranjen, činio bi se ilegalno. Zabrane nisu dobre, i njima se ništa ne može popraviti.“  Najgore moguće zlo koje se može trenutno nekome načiniti jest da mu se nešto zabrani. I nije problem u tome kad to govore oni čija je glava napunjena ideologijom uništavanja života u sebi i oko sebe, već je veći problem kad na takvu genijalnu ideju dođe jedan svećenik (ili više njih), kao što se to s povećom radošću moglo pročitati u prošlotjednom Večernjem listu, kad je čitateljstvo počašćeno portretom i mudrošću jednog urednika. O tome što znači zabrana u Svetoj i spasonosnoj Vjeri Katoličkoj, ne bih sad pisao, već me zanima jedan društveni vid cijelog problema. To što živimo u društvu zabrana sa svih strana, izgleda da malo kome smeta. Sintagma „nulte tolerancije“ nije ništa drugo nego zabra...

Svaka župa koja drži do sebe mora imati barem jedan advenstki vijenac veličine nogometnog igrališta. I javno paliti svijeću po svijeću s pripadajućim obredom i blagoslovom. Nastupi KUD-ova su poželjni. I druženje. Uz kolače, kuhano vino i gulaš lokalnog lovačkog društva. Osim toga poželjni su obredi blagoslova adventskih viječića koji se nose kućama. Pa se tom prigodom ukrasi oltar s nekoliko desetaka ili barem stotina vijenaca, da slučajno ne bi zaostajali za nekim štadnom iz „Adventa“ u ... ( popunite prazninu, jer se ta manifestacija održava u svim mjestima s više od tri stanovnika). Dobro, sad sam bio dovoljno sakrastičan, no ne mogu si pomoći. Nikako se ne mogu oteti dojmu da smo potpali pod napast populizma. Idemo za ljudima, umjesto da ih vodimo. Manifestacije poput gore opisanih su nešto što se ljudima sviđa, gdje su svi razdragani i gdje se ljudi druže. Svjestan sam da ne smijem izostaviti iz razmišljanja sve marne župnike i kapelane, duhovnike, redovnike koji marno ...

Prije otprilike dva mjeseca mi je došla na ragovor jedna osoba. Zapravo, došao je prvo njezin izaslanik, za kojeg je ta osoba saznala da smo dugogodišnji prijatelji, još iz doba dok nisam bio župnik sadašnje župe. I tako je taj izaslanik dobre volje došao, pozivajući se na naše prijeteljstvo i sve što uz njega ide, da primim na razgovor jednu njemu jako dragu osobu. Ta osoba želi prijeći iz pravoslavlja u Katoličku Crkvu. (veliko i malo slovo su namjerni) Svom sam poznaniku rekao neka kaže toj osobi, čiji je izaslanik, da je jedva čekam i da će želja te osobe biti ispunjena u najkraćem roku. Tad još nisam, jer je još bio razgovor s izaslanikom, objašnjavao uvijete i načine prelaska u potpuno zajedništvo Katoličke Crkve. I... došao je taj dan kad je konačno osoba bez izaslanika došla na razgovor sa mnom. Ta osoba živi u mojoj župi i bilo joj je izuzetno neugodno doći k meni i pitati za bilo što. Osjećala se manje vrijednom i nedostojnom razgovora sa župnikom. Zato je izaslanik d...

Koliko li sam samo vremena proveo govoreći, čitajući i raspravljajući o slabostima Crkve! O nedostatcima, krivim procjenama, manjkavostima pa čak i o onome što smatram lošim, grešnim i nedostojnim! Uvuče se taj duh negativizma i pesimizma u čovjeka, i ne samo da razmišlja o negativnim stvarima, počinje ih i tražiti, a ponekad i proizvoditi. Ipak, postoji i druga strana medalje, onaj dio života Crkve, Božjeg života u Njoj, koji se očituje unatoč našim slabostima. Naveo bih samo nekoliko primjera iz nedavnih događaja. Na svijetskoj razini mučeništvo o. Jacquesa Hamela je snažno odjeknulo. Ono dolazi iz Ckrve u Francukoj, koja je boksačkim riječnikom na konopcima. Crkve se prazne, župe zatvaraju, nedostatak svećenika, vjernika je sve manje, samostani se prazne. Slika ne može biti gora. I sam je časni mučenik o. Jacques starac, a na sv. Misi na kojoj je i sam prinio žrtvu života, bijaše tek nekoliko osoba... Bez obzira na nedostojne izraze nakon tog strašnog događaja, kako su tamo ...

Često sam se nalazio u prilici da razgovaram o tzv. novopečenim vjernicima. To bi trebali biti ljudi koji su nahrupili u Crkvu nakon 1990., uglavnom iz društveno-političkih pobuda. Oni su glavna smetnja da mnogi ne idu u ckrvu onako kako su to išli prije, jer su im uzeli mjesta, posebice onima u prvim redovima njihovih župnih crkava. Nešto što bi trebalo dodatno označavati takve ljude jest njihvo licemjerje i prijetvornost. Tako mi je često bila servirana priča o krivim i pravim vjernicima. Zanimljivo je da je ta priča uglavnom dolazila od onih koji nikad nisu išli u crkvu, niti s Crkvom imaju previše veze, čak niti protokolarne. I sad... kao prvo pitanje sam uvijek postavljao: Kako znadete što se događa u nekoj zajednici i na nekom mjestu gdje vas nema niti vas je ikad bilo? Kako tako lako možete donositi zaključke o nečemu što uopće ne poznajete. Nadalje, razgovor bi obično išao prema temi obraćenja. Koliko iskreno može biti nečije obraćenje. Oni koji ne vjeruju, kao prvo odb...

Kao i obično, nakon svakog velikog blagdana, a jučer je bila svetkovina Uznesenja Marijina, krenu reakcije na propovijedi naših biskupa i svećenika po raznim svetištima i proštenjima toga dana. I uvijek se kao prvo i negativno ističe što su rekli o politici, koga su napali, „etiketirali“ i u čemu su bili netolerantni, nazadni i isključivi. Nihil novi sub sole, što se tiče Crkve, rekli bi mnogi napredni i progresivni. Tako su ovih dana na meti sisački biskup Vlado Košić, kojeg su potajno, jer drugačije niti ne znaju, posjetili pripadnici Radničke fronte i ukrasili zgradu koju je kupila biskupija za dijacezanski muzej. Profesora Raguža nakon teksta u Glasu koncila napadaju svi progresivci koji su naučili pisati, ne još i čitati, a perjanica je Ella Dvornik. Ovakvi napadi na biskupe i svećenike nisu samo tu zato da se hijerarhiju Crkve pritisne te ona zauzme smjer govora koji ide niz dlaku. Oni imaju i jedan preventivan karakter. Riječ je o tome da se na vrijeme i učinkovito uplaši ...

U mojoj župi postoji jedna stara kapelica, u kojoj se sv. Misa služi samo jednog godišnje, kad je blagdan zaštitnika kapele. Tad je to i pripadajuća fešta za malobrojne stanovnike tog sela, iseljene mještane koji posjećuju roditeljske kuće ili ono što je ostalo od njih, ponekog vikendaša i putnika namjernika.U kapeli je ostao sačuvan originalni barokni oltar, nekoliko klupa i jedna slika koja je odoljela zubu vremena.  Nekoliko dana prije okupi se ekipa koja čisti kapelicu i uređuje njezin okoliš za nadolazeće slavlje. I tako, u tijeku čišćenja i spremanja, dolazi jedan vikendaš i nosi mali sklopivi stolić. -           „A za što to nosite?“, upitam ja dobru dušu. -           „Pa da imate na čemu Misu služiti.“,  mirno  će već spomenuta dobra duša. -           „A, ne. Zašto bih služio Misu na tom stoliću, kad imam posvećeni oltar....

Hrvati su u svijetu poznati po mnogočemu, no psovka je, na žalost, jedna od stvari koja nas izdvaja kao posebne. U zlu. Eric Bana, poznati glumac hrvatskog porijekla kao dokaz da zna nešto hrvatskog je ospovao novinarki koja je razgovarala s njima. Najčešće stranci kao prvi kontakt s našim jezikom dobivaju psovanje, kao izraz posebne kreativnosti i jedinstvenosti našeg jezika. Sam sam zamijetio kako se društveni pritisak koji se stvara nazočnošću svećenika u nekom društvu glede psovanja smanjuje. Nekada su ljudi pazili kako se ponašaju pred svećenikom i kako govore. Danas je takvih ljudi sve manje i manje. Argument da su ti ljudi zapravo licemjeri uopće ne stoji, jer suzdržavanjem od psovanja u nazočnosti svećenika ipak priznaju da izgovaraju neke krive riječi u krivom kontekstu. Ukoliko danas nekoga zamoliš u javnom prostoru da ne psuje, pogotovo ne bogulno, riskiraš fizički sukob. Plentitudo corporis u tom trenutku može postati evangelizatorska prednost. Hvala Bogu, odrastao ...

Gledajući europsko nogometno prvestvo, bez obzira na rezultat hrvatske reprezentacije, između mnogih zanimljivih stvari za oko mi je zapela reprezentacija Islanda. Nije riječ samo o igri, o tome kako su igrači iz tako male zemlje postigli lijep uspjeh, već je riječ o „obredu“ koji se događa nakon utakmice. Za one koji nisu vidjeli riječ je o ovome: Ovo ima sve odlike obreda: događa se i kao proslava pobjede i kao utjeha nakon poraza, odgovara svim navijačkim situacijama. Točno se zna tko započinje i dirigira pljeskanje i hukanje, tko gdje stoji i vrijeme kad se izvodi (kraj utakmice). Čak je dobio i svoje ime, zovu ga „vikinško navijanje“, iako su se javili navijači PAOK-a i još jednog kluba iz Škotske da su oni to izmislili. Svijet će ovo sad poznati samo pod vikinškim imenom. Nogomet kao takv u sebi ima veoma mnogo obrednosti: točno se znaju pravila i uloga svakog sudionika u nogometnoj utakmici od igrača, sudaca, trenera, novinara i reportera, fotografa, navijača do prod...

Nedavno je jedan kardinal rekao da bi se „Crkva“ trebala ispričati nekome, a onda je Papa u avionu (opet!) objasnio tu istu ispriku na način da je potrvdio vic o tome da  ni Gospodin Bog doista ne zna što jedan isusovac misli. Cijela ta priča me je potaknula na promišljanje o ispričavanju kao takvom. I zaključio sam: nti biskup, niti Papa, niti „Crkva“ ne trebaju se ispričavati nikome. Nikad. Ni za što. Zašto ne? Ponajprije zato što je takozvana kultura isprike dio političke korektnosti. Netko se proglasi povrijeđenim ili žrtvom i traži ispriku. Ponajprije se isprika traži poradi izgovorene riječi, pa se cijeli koncept slobode govora poprilično zakomlicirao činjenicom postojanja velike mogućnosti povrijeđenosti nekoga nekom izgovorenom riječju. Isprika je dio građanske kulture, koja na taj način rješava neke konflikte unutar sebe. Netko nešto krivo napravi, druga strana traži ispriku, to se dogodi i eto novog života! Ta-daaa!!!!  Neobično je u cijeloj priči proizvo...

Nedavni događaj s jedne fešte na kojoj sam pružio mi je priliku da s braćom u sv. Redu povedem zanimljiv razgovor. Sažetak tog razgovora želim prenjeti ovjde. Nakon sv. Mise, kako je to kod nas običaj, bila je pripadajuća fešta u društvenom domu mjesta. Domaći ljudi su se potrudili na najbolji način, kako to naši ljudi samo znaju. Sjeli smo za stol koji je bio pun svega: cvijeće, ukrasi, svijeće, tanjuri, čaše, tanjuri sa stinim kolačima, torte (njih se iz meni nepoznatih razloga mora odmah na početku pokazati i one moraju čekati svoj red na kraju ručka), pića svih vrsta i u velikim količinama. Međutim, stolovi su bili uski i sve je to jedva stalo na njih. Još je veći problem bio kad je počela dolaziti juha na stol, kao početak ručka. Gdje sad sa svim tim ukrasima? To je nekako prošlo, no kad se pojavilo glavno jelo s prilozima i salatama, svi ti pladnjevi i zdjele, nisu stali na stol. Tako je glavna stvar zapravo postala smetnja i od svih ukrasa i dodataka pala u drugi plan. Pa ...

Susret Isusa i rimskog satnika, koji se čita u današnjem evanđelju, otkriva nam granice humanizma kao općeljudske vrijednosti, te pokazuje ispravni kršćanski univerzalizam. Na prvoj razini rismki satnik priznaje Isusu vrijednost kao osobi. Rimljani nisu baš imali prevelikih obzira prema pokorenim narodima, za ilutraciju je dovoljno prisjetiti se kako su pod njihovom vlašću nestale cijele kulture, tako da ovakvo ponašanje satnika poprilično izlazi izvan okvira. Poslavši starješine zajednice on priznaje vrijednost i zajednici i samom Isusu kao nekome koga treba poštivati. No to je razina jednog pristojnog ponašanja inteligentne osobe. Ona je prijeko potrebna karakteristika za pametno upravljanje društvom, ali traži korak više. I taj korak čini rimski satnik svojim riječima: Nisam dostojan da uniđeš pod moj krov. Tim riječim on je Isusu dao vlast u svojoj kući, na mjestu gjde je on apsolutni gospodar, koji nikome ne odgovara. I ne samo to, on mu daje vlast nad bolešću, priznajući ...

U ovom postu želim opisati svoje malo osobno otkriće koje se dogodilo prije stanovitog vremena. Naime, otkrio sam, baš kao skriveno blago, molitve za oblačenje svećenika prije sv. Mise po tradicionalnom obredu. Iako sam bio poprilično dobar student u svoje dane, završivši studij teologije, znao sam samo da su one postojale, no ništa više o tome. I još sam se  sjećao da je moj stari župnik, kad bi ga zvonar oblačio prije mise nešto mrmljao. Kapelani nisu mrmljali... (Samo jedna mala disgresija: što se tiče toga da za vrijeme studija nisam puno toga naučio, što sam trebao, ipak treba reći da me je studij teologije naučio da sam učim.) Reforma II vatikanskog koncila traži da se svećenik sabere i pripravi za sv. Misu. No, nigdje ne piše kako to treba napraviti. Jednako kao što nigdje ne piše da se tradicionalne molitve pri oblačenju ne smiju moliti. Nigdje nije rečeno da su one loše, krivovjerne ili da bi mogle načiniti nešto loše u duhovnom smislu. One se samo više ne spominju...

Nekoliko komentara na prethodnom postu ovog bloga potaknulo me da se malo pozabavim temom koja mi već duže vrijeme zaokuplja pozornost: a to je način govora u Crkvi. Meni je to jako važna tema: kako se nešto radi. Obično, kad dođem u neku župu svojim suradnicima na prvom sastanku nastojim objasniti da mene više zanima kako se nešto radi od toga koliko se radi. Posebno se to odnosi na govor u Crkvi, kad su neki problemi i negativnosti u pitanju. Svjetovni duh Jedna od omiljenih tema propovijedi u sv. Marti sadašnjeg slavnovladajućeg Pape jest svjetovni duh koji se uvukao u Crkvu i treba ga se riješiti. Iako je takav govor otvoren za cijelo mnoštvo interpretacija, ja ga prepoznajem upravo u načinu govora o problemima i poteškoćama Crkve. Već nakon nekoliko rečenica,kad netko govori  ili piše, može se vidjeti nakana osobe. Je li to govor da se upozori na nešto negativno ili loše, ili je to govor da se opravda vlastita ljutnja. Počesto je takav govor prožet cijelim nizom emocij...

Da se odmah razumijemo, ovdje ću pokušati analizirati ovu rečenicu, koja uglavnom dolazi iz krugova onih koji niti u Boga vjeruju niti mu se mole. Ja papu volim i poštujem, svaki dan molim za njega u  Kanonu sv. Mise, kad god to molbenica u časoslovu kaže, kad god to molitva vjernika spomene, i još u nekoliko privatnih situacija. Non quid, sed quis Namjerno sam izokrenuo slavnu izreku Tome Kempenca, koji sreće pozornost na sadržaj svoga djela, a ne na autora. Međutim, kad je u pitanju pohvala pape Franje, važno je pogledati od kud ta pohvala dolazi. Uglavnom je iz nevjerničkih krugova, a počesto onih koji imaju dugu i zasvjedočenu tradiciju otvorenoga protivljenja Vjeri. Koliki časopisi, novine staviše papu na svoje naslovnice, stavivši ga uz bok slavnim osobama današnjice. A mnogi od njih otovreno rade protiv Vjere i Crkve. No, i tu se može dogoditi zanimljiva stvar, pa je tako Saudijska Arabija broj National Geografica, na kojem je papa Franjo na naslovnici, jednostavno...

Uskrsno vrijeme je doba kad se u većini naših župa slave Prve svete Pričesti. Kako su to važni događaji u životu jedne župe, a posebno za djecu, već duže vrijeme želim o tome nešto progovoriti. Mnogo truda, vremena i živaca se ulaže oko toga. Kad se samo zbroje svi satovi školskog vjeronauka, župne kateheze, roditeljski sastanci, svakovrsne druge pripreme, jednostavno je doći do zaključka kako je to jedan od značajnijih elemenata današnjeg pastorala. U ovom razmišljanju želim postaviti neke teze oko kojih bih volio da se povede malo ozbiljnija rasprava, jer je smatram potrebnom. Izvori problema Kad mi svećenici, a s nama i svi ostali uključeni u pripreme ( časne sestre, vjeroučitelji, suradnici), govorimo o izvorima problema, zborski upiremo prste u roditelje. Iz naše perspektive jedina briga roditelja oko Prve Pričesti jest da im taj dan djeca budu lijepa a torta ukrašenija od prošlogodišnje kod njihovih kumova. Oni taj dan uglavnom doživljavaju kao svečanost koja je sama sebi...

Kako korizma ide prema svome vrhuncu, tako nas katoličke tiskovine, radija i televizija izvještavaju o scenskim prikazima Muke Isusove po različitim našim mjestima. Riječ je o novijoj pojavi, a nekako mi se čini da je tu i Mel Gibson ponešto zaslužan za to. Da ne bih ponovno bio klasični katolički mrgud, koji stalno kritizira nekoga ili nešto odlučio sam prostudirati malo stvari i vidjeti što dobra donose takve aktivnosti i koje nedostatke skrivaju u sebi. Pozitivne strane Pasije ili scenske prikaze Muke Isusove bih stavio u segment pučke kulture. To nisu pučke pobožnosti u klasičnom smislu, jer tu nije naglasak na molitvi i razvijanju pobožnosti, koliko na samom uprizorenju nekog događaja. Oni, dakle, svakako pripadaju kulturi i na području sveukupne kulture imaju što za reći. Budući je Gospodin Bog iz naše akademske kulture uspješno protjeran kao i sve što je pozitivno vezano uz kršćanstvo, ovakvi događaji svjedoče o neraskidivoj vezi između vjere i kulture. Njihovo postojanj...

Kurikularna reforama i način na koji je katolički vjeronauk predstavljen u njoj i dalje zaokupljaju moju pozornost. Koliko god imam slobodnog vremena, ulažem u čitanje i ramišljanje o tekstu kako ga prikazuje web-stranica posvećena toj reformi. U prvom postu o ovoj temi imate link. Moja ocjena cijele ove priče jest: mlako, razvodnjeno, bez identiteta, ovo što čitam samo iz daljine podsjeća na Svetu Vjeru Isusovu, kako su to stari govorili. Imam dojam da se događa ista priča kao i s Europom. Ona ima kršćanske korjene, ali je davno zaboravila na njih, a sad nije ni pristojno podsjećati na njih. Tako bi mogla i nastava katoličkog vjeronauka jednog dana postati neka vrsta religijske kulture koja je nekad davno bila katolički vjeronauk. U svemu što sam pročitao više se pozornosti posvećuje književnosti, likovnosti, običajima, nego sadržajima vjere. Za imenovanje samih sadržaja vjere izabrane su riječi koje imaju najudaljenije značenje, kao da je riječ o sociološkom prikazu, a ne o...

Kako stvari stoje, kurikularna reforma će neko vrijeme zaokupljati moju pozornost. Pogotovo što se tiče nastave vjeronauka, što mi je kao svećeniku osobni ineteres. Iako nisam dikertno uključen u poučavanje vjeronauka u školi, i te kako mi je stalo do toga što tamo djeca uče iz „katoličkog“ vjeronauka.  Budući da sam vodim župnu katehezu, znam koliko vremena moram potrošiti da popravim greške s kojima mi djeca dolaze kao s usvojenim znanjima iz tog predmeta. Za ovu priliku osvrnut ću se na jedan od ciljeva „katoličkog“ vjeronauka, jer je on odmah privukao najviše pozornosti javnosti. Odmah su naslovi govorili kako je jedan od plodova reforme taj da će djeca na vjeronauku, a to se odnosi samo na katolički vjeronauk, više učiti i o drugim vjerama i svjetonazorima. Kao da se to nije radilo do sada. Da bi se dobila šira slika problema dobro je usporediti ciljeve katoličkog, pravoslavnog i islamskog vjeronauka, onako kako su prikazani na web-stranici posvećenoj ovoj reformi. Za de...

Budući ovih dana kreće javna rasprava o aktualnoj reformi školstva, odlučio sam i ja dati svoj obol toj temi. Posebice su me potaknule dvije parole kojima se maše kao jako važnim segmentima spomenute reforme: odbacivanje učenja na pamet i pretežito ukidanje ocjenjivanja. Te bi dvije stvari trebale rasteretiti učenike i od njih stvoriti super/hiper/turbo/mega obrazovane ljude spremne za tržište rada. Slušajući teze koje opravdavaju odbacivanje ocjenjivanja i učenja na pamet, prisjetio sam se onoga što sam prije više od četvrt stoljeća studirao pod nazivom katehetika. Tadašnji moji profesori tih predmeta su s gnušanjem govorili o svećenicima i časnim sestrama ( još nije bilo ni spomena vjeronauku u školama, laici su se tek pojavljivali na KBF kao prve laste i zalutali putnici) koji tjeraju djecu učiti nešto na pamet, kao što je to 10 zapovijedi, sakramenti, glavni grijesi, crkvene zapovijedi ili nešto tomu slično. To je zastarjeli model kojega treba odbaciti. Smije se uzimati jak...