Islandski „obred“


Gledajući europsko nogometno prvestvo, bez obzira na rezultat hrvatske reprezentacije, između mnogih zanimljivih stvari za oko mi je zapela reprezentacija Islanda. Nije riječ samo o igri, o tome kako su igrači iz tako male zemlje postigli lijep uspjeh, već je riječ o „obredu“ koji se događa nakon utakmice. Za one koji nisu vidjeli riječ je o ovome:

Ovo ima sve odlike obreda: događa se i kao proslava pobjede i kao utjeha nakon poraza, odgovara svim navijačkim situacijama. Točno se zna tko započinje i dirigira pljeskanje i hukanje, tko gdje stoji i vrijeme kad se izvodi (kraj utakmice). Čak je dobio i svoje ime, zovu ga „vikinško navijanje“, iako su se javili navijači PAOK-a i još jednog kluba iz Škotske da su oni to izmislili. Svijet će ovo sad poznati samo pod vikinškim imenom.
Nogomet kao takv u sebi ima veoma mnogo obrednosti: točno se znaju pravila i uloga svakog sudionika u nogometnoj utakmici od igrača, sudaca, trenera, novinara i reportera, fotografa, navijača do prodavača kokica na stadionu. Svi su dio jedne velike priče, a čak i onaj tko u miru svoje kuće sjedeći u fotelji gleda utakmicu na televizoru postaje dio tog događanja, i ne pada mu na pamet da ga netko okarakterizira kao pasivnog promatrača.
Nogomet je smo slika svijeta, koji vrvi obredima različitih vrsta. I pravilima ponašanja i odijevanja. Koliko god govorili o neposrednosti i neformalnosti, čak i to postaje zahtjev ponašanja u nekim trenucima i postaje barem imitacija obreda.
Nogometašima ne pada na pamet biti kreativan glede opreme koju nose, ili broja lopti s kojima se igra. I mogućnost igranja, pogotovo u „velikim“ klubovima podpada pod rigorozne uvjete: ukoliko ne zadovoljavaš spartanske zahtjeve tjelesne pripremljenosti i vrhunsku nadarenost, ne možeš igrati za takvu momčad. I nitko tu ne spominje nikakvu diskriminaciju po nekom ključu.
I onda gledaš mnoge katolike, pogotovo svećenike, koji se boje obreda i njegove snage i stalno se guraju ispred njega ili imaju stalnu potrebu nešto dodavati i mijenjati, govoreći o kreativnosti i boljoj pristupačnosti. Ljudski duh u mnogim situacijama traži stalnost i sigurnost, i ukoliko je ne nađe u svom dvorištu, tražit će ga negdje drugdje.
Upravo katolički obred pokazuje predivan susret između Božanskog i ljudskog. Kroz dvije tisuće godina ljudski je duh težio dati najbolje za Gospodina Boga u onome što se imenuje bogoslužjem. I za to se točno zna kako ga treba činiti. I na svojoj pojavnoj razini katolički obred, pogotovo sv. Misa ima snagu koja oblikuje čovjeka i daje mu smisao, jer svakim svojim činom, gestom, mirisom, riječju, glasom, pjesmom, tkaninom, materijalom govori o nečem višem i drugačijem, o onome što čovjek ne može dati sam sebi koliki god genij bio. Samo na toj pojavnoj razini, obred sv. Mise, i redoviti i izvanredni, kad se pravilno opslužuje ima snagu koja govori sama za sebe i ne treba nikakvih dodataka. Ljudsko srce, stvoreno da se ne smiri dok ne dobije smiraj od Gospodina, to jednostavno traži po svojoj naravi.
Dok to ne shvatimo, možemo se diviti dometima ljudskoga duha, čekajući liturgijsku inovaciju vikinškog navijanja pri ulaznoj procesiji...
.



Primjedbe

  1. Nogometno ludilo ima mnoga obilježja religije, a nogometni su klubovi (i reprezentacije) često zlatna telad kojoj se suvremeni ljudi klanjaju. Meni je ta sva euforija oko reprezentacije donekle zasmetala kad bih se sjetio da kad bi narod toliko oduševljeno i zdušno živio za Krista, da bi bio blagoslovljen. Svaka čast i nogometu i nogometašima, ali u mjeri u kojoj to ne prelazi granice idolatrije, ali i bijega od stvarnosti u izmišljeni svijet.
    Pitanje je u kojoj je mjeri redoviti obred pravilno opsluživan već u prvoj pojavnosti okrenutosti svećenika puku, tj. stvaranjem kruga i zatvaranjem zajednice u sebe samu.

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa nogomet i jest postao religija novca. Ne igra se radi nogometa već radi novca i slave i tko god drukčije tvrdi laže. A o tome da je netko prodan za toliko i toliko je žalosno. Ali dobro velečasni je ovdje htio iznijeti drugu poantu i odlično je to učinio. Sad znam kako ću odgovoriti onima koji imaju nešto protiv crkvenih obreda i odjeće, a usput gledaju nogomet. Petar

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Viri probati

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje