iz sjene oraha

Ovih dana, više nego ijedna druga riječ, prolazi mi kroz glavu riječ Gospodinova u kojoj upozorava da će njegovi učenici postiti onda kad im bude Zaručnik ugrabljen. Naš naraštaj nije niti slutiti mogao kako su ove riječi duboke i strašne i pune bola. Mnogi se osjećaju upravo tako: bez sv. Mise, Ispovijedi, pobožnosti, bez mogućnosti dolaska u crkvu. Svećenici su bez naroda, sami mole i prikazuju sv. Mise. Ovo je vrijeme velike čežnje. I nije samo riječ o tome da smo ostali bez mnogih pogodnosti života, već da se osjećamo odsječeno od svog Izvora. Vjerujem kako će se u ovom vremenu ta čežnja za Sakramentima preobraziti u svjesnu i duboku odluku mnogih vjernih duša da nikad više ne žive daleko od tih sredstava milosti. Sad nam postaje jasno kolika je privilegija biti na sv. Misi. Nikad više se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Kao niti jedna dobrobit koju uživamo. Sve to može, i jest, biti u trenu oduzeto. Vjerujem da će se ljudi početi ponovno učiti da se i u krugu obitelji m...

Često sam se nalazio u prilici da razgovaram o tzv. novopečenim vjernicima. To bi trebali biti ljudi koji su nahrupili u Crkvu nakon 1990., uglavnom iz društveno-političkih pobuda. Oni su glavna smetnja da mnogi ne idu u ckrvu onako kako su to išli prije, jer su im uzeli mjesta, posebice onima u prvim redovima njihovih župnih crkava. Nešto što bi trebalo dodatno označavati takve ljude jest njihvo licemjerje i prijetvornost. Tako mi je često bila servirana priča o krivim i pravim vjernicima. Zanimljivo je da je ta priča uglavnom dolazila od onih koji nikad nisu išli u crkvu, niti s Crkvom imaju previše veze, čak niti protokolarne. I sad... kao prvo pitanje sam uvijek postavljao: Kako znadete što se događa u nekoj zajednici i na nekom mjestu gdje vas nema niti vas je ikad bilo? Kako tako lako možete donositi zaključke o nečemu što uopće ne poznajete. Nadalje, razgovor bi obično išao prema temi obraćenja. Koliko iskreno može biti nečije obraćenje. Oni koji ne vjeruju, kao prvo odb...