iz sjene oraha

Kako se buka oko (ne)pričešćivanja djeteta s Downovim  sindromom ne stišava, htio bih i sam nešto reći na tu temu. Iz jednog malo drugačijeg kuta. Ne želim u ovom upisu ulaziti  niti u rasprave oko toga je li župnik pogriješio i kako, niti se zgražati nad svim reakcijama „zabrinute“ javnosti. Te su stvari poprilično poznate. Meni se čini da je ovaj slučaj otkrio jedan drugi problem, mnogo dublji u životu Crkve. A to je pitanje pastorala, kojega mnogi zovu permisivni pastoral ili po seljački : krsti sve što se krstiti dade. Ljudi u Crkvi, a tu prvenstveno mislim na svećenike i biskupe, postali su žrtvama vlastite popustljivosti u pastoralu. Više ne postoji jasna granica koja kaže da se nešto ne može napraviti. Svi se mogu i krstiti i pričestiti i krizmati i vjenčati i pokopati. Dugo bi trajalo nabrajanje situacija u kojima je neki župnik pokušao ozbiljno služiti i ljudima i Bogu, pa nekome odgodio ili jako dugo odgodio primanje nekog sakramenta. Kad god bi se netko taka...

Nedavno je u Die Zeitu izašao još jedan intervju. Pa je slavnovladajući Papa spomenuo kako bi se moglo razmišljati o ređenju oženjenih muškaraca, koji su se predhodno dokazali za svećenike, kako bi se odgovorilo na veliki problem nedostatka svećenika. Iako se izjava može tumačiti u nekoliko smjerova, na što smo već naučili u takvim situacijama, jasno je kamo je razgovor u javnosti krenuo. Ponovno, nitko nije ništa demantirao niti objasnio, barem do sada, tako da ostaje otvorena sumnja u nakanu te izjave. No, razmišljajući i razgovarajući s poznatim i nepoznatima o toj temi sjedio sam se jednog razgovora kojeg sam u vrijeme Domovinskog rata kao jako mlad svećenik vodio s jednim „biskupom“ Anglikanske crkve. Ime sam mu, na žalost zaboravio, dovezao je humanitarnu pomoć, a ja sam bio u njegovom društvu prigodom jedne večere. Kako nismo mogli razgovarati o nogometu, jer to njega nije baš zanimalo, i navija za potpuno krivi klub, počeli smo razgovarati o vjeri i stanju vjere. Pričao...

Ne, ni slučajno ne mislim na građenje karijere unutar hijerarhije. Niti blizu bilo kakvoj pomisli karijerizma. Ovdje je riječ o osobnom napredovanju na području znanja i duhovnosti jednoga svećenika. Večina naših biskupija ima povjerenike i programe za permanentno obrazovanje ili kako se to već u pojedinoj biskupiji zove. Postoje termini, obvezatni, za predavanja, susrete na razini dekanata, ahiđakonata i biskupija. Čovjek bi griješio dušu, kad bi rekao da se ti ljudi ne trude, i da u tim programima nema baš ništa dobroga i uporabivog. Najveći prigovor jest množina tih termina i edukacija, tako da se počesto dogodi jedno zatvaranje. Ono izgleda u biranju najpovojnijeg položaja za drijemanje u vrijeme nekog predavanja. Očito je riječ o nekoj naprednoj tehnici slušanja ili o potpunom shvaćanju psalamskog stiha koji govori da Gospodin svojim miljenicima daje u snu. No, postoji veći problem. Sastoji se u tome da su mnogi svećenici ostali na onoj razini na kojoj su bili kad su dip...