Svećeničko naprodovanje


Ne, ni slučajno ne mislim na građenje karijere unutar hijerarhije. Niti blizu bilo kakvoj pomisli karijerizma.
Ovdje je riječ o osobnom napredovanju na području znanja i duhovnosti jednoga svećenika.
Večina naših biskupija ima povjerenike i programe za permanentno obrazovanje ili kako se to već u pojedinoj biskupiji zove. Postoje termini, obvezatni, za predavanja, susrete na razini dekanata, ahiđakonata i biskupija. Čovjek bi griješio dušu, kad bi rekao da se ti ljudi ne trude, i da u tim programima nema baš ništa dobroga i uporabivog. Najveći prigovor jest množina tih termina i edukacija, tako da se počesto dogodi jedno zatvaranje. Ono izgleda u biranju najpovojnijeg položaja za drijemanje u vrijeme nekog predavanja. Očito je riječ o nekoj naprednoj tehnici slušanja ili o potpunom shvaćanju psalamskog stiha koji govori da Gospodin svojim miljenicima daje u snu.
No, postoji veći problem. Sastoji se u tome da su mnogi svećenici ostali na onoj razini na kojoj su bili kad su diplomirai. Još je veća opasnost takovga stanja onaj prevladavajući duh naših bogoslovija i fakulteta u kojima je važno samo položiti istpit, a ne nešto naučiti. Tako se može proći kroz školovanje, i uz dobre ocjene, ne naučivši ništa.
Bilo bi dobro ugledati se u svoje vršnjake u svjetovnim zanimanjima. Koliki su morali, poradi posla i preživljavanja, steći još jednu ili nekoliko novih diploma? Ili samo toliko se educirati u vlastitoj struci da je ona postala jedno sasvim novo područje?
 Posebna su kategorija laici, koji iz zahtjeva vlastite vjere žele doći do razine njezina poznavanja koja je sukladna njihovom akademskom i stručnom statusu. Ili jednostavno žele svoju znatiželju sumjeriti na pravu stranu umjesto da postanu vodeći igrači u pub-kvizovima.
Za dobiti kompletniju sliku, zanimljiva je stvarnost svečeničkih hobija. Imamo toliko lovaca da bismo mogli osnovati ne vlastito lovačko društvo, nego i savez. Tako pričanje lovačkih priča u svečeničkim krugovima poprima sasvim novo značenje. Ribolovaca imamo toliko da bi mogli bez problema sve župne dvorove i samostane obskrbiti ribom za posne dane o vlastitom trošku. Svjetskih putnika imamo toliko da bi Pauletić mogao ići na poduži tečaj o nepoznatim kutcima planete/ploče (kako vam drago) na koju nas je dobri Gospodin Bog postavio. Tu i tamo se nađe koji pjesnik, slikar ili kipar među zaređenim službenicima, bez obzira na kvalitetu stvaralaštva. Za povijest i kulturu općenito smo jednako zainteresirani. Govoreći o tome, mora se spomenuti da je lovstvo simpatičan svećenički hobi, dok je interes za latinski jezik dovoljan povod za barem malo šaputanja iza leđa u kleričkim krugovima.
I tu se očituje jedna opasna vrsta duhovne lijenosti. Protiv koje se treba boriti svim silama i svim mogućim načinima. Za početak bi bilo dobro samo pročitati „Opću uredbu Rimskog misala“. Mnogi bi se začudili što sve tamo piše. Moguće da se nakon nje pokušaju pročitati i uredbe nekih drugih misala, pa da se usporedi što piše u jednoj, a što u drugoj. Čitanje dokumenata II vatikanskog koncila bi moglo potaknuti na čitanje dokumenata drugih koncila, budući niti jedan od njih nije ukinut. A mogao bi se naučiti i jezik na kojem su napisani ti dokumenti. Proučiti koji udžbenik iz dogmatike ili egzegeze može biti dobro došlo osvježenje i izvor novih nadahnuća za propovijedanje i katehezu.
Otrkivanje duhovnog, intelektualnog, kulturnog i svakog drugog blaga Crkve za svakoga svećenika bi trebao biti izazov cijeloga života. Taj napor upotpunjuje našu egzistenciju. Dugo smo imali reputaciju najučenijih ljudi nekoga kraja samo poradi svoje službe. Tu reputaciju treba i zadržati i opravdati.


Primjedbe

  1. Sveti Otac je to nedavno dobro detektirao kad je rekao da nek svećenici izađu van iz župnih ureda i ne čekaju da njima župljani dođu. Nije dovoljno samo obići župljane prilikom blagoslova kuća i onda se godinu dana uljuljkati u župnom uredu izdavajući potvrde. No da bi jedan svećenik mogao izaći on na prvom mjestu mora imati ljubavi za povjereno stado. Kako mogu gledati Laudato TV ili čitati Glas koncila ako znam da u stadu ima bolesnih , zalutalih, utamničenih, nemoćnih , da tamo udovica cvili, starac umire , mladi se drogira , supružnici se rastavljaju... Uvijek mogu reći imam misu , sprovod, ali to nije izlazak među Božiji narod. Uljuljkati se u sigurnosti nake župe u svoj mir petnaestak godina . No da bi jedan svećenik mogao djelovati mora biti educiran i to od samog Duha Svetog a da bi mogao djelovati kao lijećnik, psiholog, savjetnik, odgajatelj... Oslanjajući se samo na ljudsku pamet iz škola i seminara koje završi nemože ništa i neželi ništa. I onda kako imati povjerenje u takva duhovnika. Prvo treba novu evangelizaciju doevangelizirati počevši od pastira.
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. Meni se gade tradicionalistički svećenici - lude napirlitane frajle.

    Antun

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Antune, Vaš sam komentar objavio samo radi toga da se vidi razina na kojoj nije pristojno razgovarati. Kakvi god bili osjećaji.

      Izbriši
  3. Molim Vas, Antune, da se suzdržite od izazivanja svađe. Nisam ni Vama, niti Robelaru objavio dva zadnja upisa, jer vode prema svađanju. Nemojte tako. Ukoliko mislite da sam nešto krivo napisao ili da možete bolje objasniti stvar o kojoj sam govorio u postu, bit će mi više nego drago to objaviti. Hvala na razumijevanju

    OdgovoriIzbriši
  4. Velečasni, ako treba četvrti za belu...tu sam.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Viri probati

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje