Porezni autogol


Prošlog je tjedna izišla vijest u medijima o porezu koji će se naplaćivati Crkvi. Ukratko riječ je o ovome: ukoliko neka crkvena pravna osoba obavlja kakvu tržišnu djelatnost, na to treba platiti porez. Ponajviše se to odnosi na nekretnine u vlasništvu Crkve, koje se iznajmljuju.
Televizijski prilozi, govoreći o ovoj temi, bijahu od korektnih do klasične protucrkvene propagande, sukladno ideološkim uvjetovanostima autora. Kao i mnoge druge vijesti, nisu bili tu da bi informirali o nečemu, nego da proizvedu emociju, a kako je riječ o Crkvi, poželjna je ona negativna.
Istini za volju, treba reći dvije stvari. Neke naše biskupije imaju osnovane firme preko kojih se obavljaju takvi poslovi. I one funkcioniraju onako kako funkcioniraju sve ostale firme u našoj državi. Osim toga važno je pripomenuti kako povrat oduzete imovine ide strašno sporo i komplicirano. Mnoge župe i samostani još godinama i desetljećima neće moći ući u posjed oduzetih dobara poradi divota našeg upravnog sustava.
Po strani ću ostaviti raspravu o tome treba li bilo tko plaćati porez državi ili ne, i koliki bi on trebao biti. Zakoni se moraju poštivati, što god mi mislili o njima. A načini borbe protiv nepravednog zakona trenutno nisu ono o čemu treba govoriti kad je ova tema u pitanju.
No, reakcije iz naših redova, iz Crkve, su ono što mene brine. Mi smo znali da se sprema jedan takav zakon. Dočekali smo ga potpuno nespremni. Tek sad se ide gledati ima li koja župa što iznajmljeno i treba li prijaviti što poreza ili ne. Prigodom susreta biskupijskih ekonoma i izaslanika Ministarstva financija bilo je mnogo  čuđenja s naše strane i pokušaja izmotavanja i zaobilaženja ispunjenja obaveze.
Znali smo da stvari idu prema tome. Društvo je takvo da se sve kontrolira, a država svoju šapu stavlja na svaki segment našeg života. Osim toga, oči javnosti su širom otvorene i stalno uprte u naša vremenita dobra.
Ne možemo bez materijalne osnove za naše djelovanje. I što se toga tiče, mi si moramo priznati da živimo zlatno doba što se tiče materijalnih dobara. Istina, nekad smo imali velike posjede i bili neovisni od države, međutim jednako je tako istina da smo većinu svog vremena i snage trošili na upravljanje materijalnim dobrima, zapostavljajući duhovno. Danas se moramo mnogo manje mučiti za istu, ako ne i veću količinu novca u našim blagajnama.
Jedna količina velikodušnosti, kooperativnosti prema državi bi trebala biti nešto što se od nas očekuje. Hoćemo li u pregovorima s državom uvjetovati da se novac od poreza uloži u nešto što mi smatramo da je dobro, to ovisi o viziji i umijeću pregovarača s naše strane. Smatram da je tako trebalo učiniti kad se 2010. HBK odrekla dijela proračunskih sredstava poradi krize.
No, nikako ne smijemo držati stisnutu šaku kad je u pitanju davanje drugima.
Meni se osobno čini da je bolje imati manje, ali biti neovisan i dati ono što se traži pa makar na vlastitu štetu. Valjda nam nešto znači prispodoba o ljiljanima poljskim i pticama nebeskim.  Baš ta stisnuta šaka nas je često koštala bijesa i nepovjerenja. Svojim smo ponašanjem znali izazvati pomisao da nam je materijalno važnije od duhovnog, posebno na osobnoj razini. Iako ove priče o porezu i „skupom“ župnikovom autu nisu stvarno povezane, one to postaju u glavi onoga tko čita naše novine, internete ili gleda TV. I umjesto da smo došli na taj sastanak s predstavnicima Ministarstva financija pripremljeni, pa rekli: od sad će to biti ovako i ovako, to je toliko i toliko novaca, mi se ponašamo kao mala djeca kojoj žele nešto uzeti. Nije u redu i gotovo. Nedovoljno odraslo i odgovorno.

Mogućnost da nas pogodi veliko siromaštvo nije samo fantaziranje, dovoljno je pogledati savjet Nizozemskih biskupa svojim svećenicima da si potraže dodatne izvore uzdržavanja, budući Crkva to više ne može. Društvena klima nam nikako ne ide na ruku. Poseno župnici, koji su u svakodnevnom kontaktu s vjernicima znaju koliko je osjetljiva tema kad treba nešto naplatiti. U vrijeme svakog blagoslova kuća i obitelji glavna su tema novci i ništa drugo. Zato treba biti posebno oprezan i mudar. I ne davati povoda za bilo što loše, koliko god znali da smo unaprijed osuđeni. Ako ništa drugo, barem bi trebali imati vlastite standarde ponašanja.

Caru treba dati carevo...dok ne vratimo katoličkog kralja...

Primjedbe

  1. Mislim da niti jedan istinski vjernik nema ništa protiv plaćanja poreza crkvi. I to treba uvesti desetinu od svega imetka da se da ne crkvi nego Bogu. To je vjerujem razlog mnogih nedača koje su nas snašle jer zakidamo Boga. Naravno da će se onda mnogi koji su na popisu kao vjernici rimokatolici ispisat jer glupo je da nešto plačaju u što ne vjeruju i ne konzumiraju. Međutim pitanje je koliki su spremni plačati porez ovakvoj crkvi kakva je sada. Onima koji su moderni nije dosta moderna , a tradicionalnima tradicionalna.Zato će to otvoriti prostor novim prilagodbama nama vjernicima kao što je u Njemačkoj. Zašto bi ja recimo plačao porez za NO misu ako na nju neidem a tradicionalna je zabranjena. U svakom slučaju velečasni potražite na Kaptolu obrazac Ispisani ili ti mlaki.
    Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. No, nikako ne smijemo držati stisnutu šaku kad je u pitanju davanje drugima.

    Da, lako je stado učiti kako je blaženije davati nego primati, a sam se naći 'nedovoljno odrastao i odgovoran' kad treba platiti porez na obavljanje tržišne djelatnosti.
    P.S. Katoličkog kralja malo sutra.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Viri probati