Razlučivanje


Dugo me žulja pojam iz pobudnice Amoris letitia, oko kojeg se lome koplja. Razlučivanje.
I sva „ispravna“ i „neispravna“ tumačenja vezana uz njega. Idemo se pozabaviti samim pojmom kao takvim.
Razlučivanje bi trebao biti proces u kojem se dolazi do neke istine. Postoji neka dvojbena situacija i polako, strpljivo, ponizno s mnogo slušanja, razgovaranja, savjetovanja bi trebalo doći do rješenja te situacije. U tom procesu istina, konačni cilj samog proseca, ne smije biti zadana. Kad se krene na taj put, ne bi se smjelo znati kamo će se doći. Zato i postoji taj proces rasvjetljavanja situacije, da pokaže što je i kako činiti.  
Međutim, ono što spomenuta pobudnica implicira jest situacija da je istina unaprijed zadana, te da proces razlučivanja služi da se opravda već unaprijed donesena odluka.
Nigdje se ne govori, nitko ne spominje da bi u procesu razlučivanja odgovor mogao biti: „Ne, vi to ne možete! Nakon svih savjetovanja, hodova zajedno, slušanja i razmatranja sve govori u prilog tome da je to jedini ispravan odgovor. Kao što reče jedan poznati zakon: I negativan rezultat je rezultat.
Osobno sam pod prevladavajućim dojmom da bi bilo poštenije umjesto riječi razlučivanje upotrijebiti riječ opravdavanje.
Do sada sam bio u takvim situacijama, kad je nekome bilo potrebno reći ne, ili kad su osobe same shvatile da je to jedini ispravan odgovor na neku situaciju. I doista, treba se jako čuvati zamke nazvane „težina situacije“, budući je taj pojam izrazito subjektivan. Istina je da takve situacije nisu nimalo ugodne i da će ponekad ostati gorak okus u ustima, u najboljoj verziji. U onoj drugoj, treba otrpjeti i napade i vrijeđanja i svaštanešto.
Kao da se bojimo da ćemo nekoga izgubiti ukoliko budemo dosljedni. Osoba koja se našla u nekoj neregularnoj situaciji već je poradi te situacije izgubljena i najbolja pomoć koju može dobiti jest da da shvati poradi čega se našla tu gdje već je. Nada da će se već naći neko rješenje jest lažna, budući se rane ne liječe na način da ih se ignorira.
Postoji ona slika poljske bolnice, kao kulisa iza cijele ove priče. No, i u poljskoj bolnici liječnik mora zaključiti da je neki slučaj izgubljen te da nema pomoći, i to iz razloga da pomogne onima kojima je to moguće.
I da, na kraju krajeva: vrata će se jednom zatvoriti, iz svadbene dvorane se može biti izbačen zbog nedostatka svadbenog ruha, a konačni cilj je naći se na desnoj strani na posljednjem sudu. Tad se ionako događa konačno razlučivanje.


Primjedbe

  1. Izvrstan tekst. Vjerojatno ste mislili na trijažu.
    Mislim da se može svima pomoći tako da im se kaže istina da su u grijehu i da ne smiju ostati u grijehu ako se žele spasiti.
    A što se tiče tumačenja, ona ne bi bila potrebna da je tekst jasan i nedvosmislen.

    OdgovoriIzbriši
  2. Još je jedna zanimljiva stvar kod AL.
    Ako sam napustio obitelj i zasnovao "novu zajednicu" (tj. priležništvo) onda bi trebalo razmatrati: a) imamo li ta "nova" i ja djece; b) ispitati moju savjest: kako se ja u cijeloj situaciji osjećam.
    Ako me zbog toga ponekad muči savjest onda sam možda ipak grešnik. Ako me ne muči, očito nisam. Ako nema djece u priležništvu onda bi se čini se, ipak trebalo vratiti supruzi. Ako imam djece s tom "novom", onda valjda može ostati ovako kako je sada.
    Pouka: ako si malo zaglavio u grijeh onda si grešnik. Ako si dovoljno duboko zagazio u grijeh i ustraješ u lošim odlukama, pa ne samo da si prevario i napustio ženu, nego još imaš djece sa strane, onda prestaješ biti grešnik. Dakle, griješi malo, kriv si. Griješi mnogo, oprašta ti se. Isto sa savješću. Ako si bezvezni skrupulozni šonjo, onda to i jesi: čak i u očima "novog milosrđa". Ako si, međutim, oguglao, ako si dovoljno izopačio svoju savjst, ako si beskrupulozni narcisoidni drznik bez empatije, onda bivaš nagrađen.
    Baš po Lutheru, griješi mnogo i vjeruj još više [u svoju neprikosnovenu svetost]. Crkva je tu da ti pomogne u procesu preobrazbe iz kršćanskog šonje u postkršćanskog natčovjeka.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako imam djece s tom "novom", onda valjda može ostati ovako kako je sada.

      Tko god otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub. I tko se god oženi otpuštenom, čini preljub. (Lk 16,18)

      Ni riječi o djeci.

      Izbriši
    2. Pogledaj si fusnotu 329 pobludnice AL.
      Dakle ovako ide algoritam.
      Napraviš "novoj" djecu. Onda se pozoveš na krajnje rubni slučaj Ivana Pavla II. u kojem dosta nesretno spominje obligacije koje navodno nastaju oko odgoja tog djeteta (kao, prema zakonitoj ženi i eventualnoj djeci nemam barem jednake obligacije!?). Ali, Ivan Pavao II. kaže: moraju živjeti kao brat i sestra (a sa zakonitom možeš živjeti kao muž, pa onda ako si malo bolje razmisliš...). Ali Franjo onda kaže u fusnoti da je to teško, citirajući ni manje ni više nego Gaudium et Spes (u kojem se govori o uzdržavanju ljudi u braku; dakle, logička pogrešaka krušaka i jabuka, u ovom slučaju vrlo namjerna i još k tome vrlo zlonamjerna). E pa kad je teško, onda postupiš u skladu sa svojom savješću. Koja, ako je dovoljno otvrdneš, zaključi da treba ostati s "novom" (mlađa je, čvršćeg tijela).
      Dakle, AL, članak 298 tj. njegov poziv na fusnotu 329.
      A naravno da je preljub, što bi drugo bilo. Ali kad Franjo kaže da sam odlučiš je li, ili nije.

      Izbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Sakriveni

Zabrane

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje