Reforma školstva i hrvatski katehetičari



Budući ovih dana kreće javna rasprava o aktualnoj reformi školstva, odlučio sam i ja dati svoj obol toj temi. Posebice su me potaknule dvije parole kojima se maše kao jako važnim segmentima spomenute reforme: odbacivanje učenja na pamet i pretežito ukidanje ocjenjivanja. Te bi dvije stvari trebale rasteretiti učenike i od njih stvoriti super/hiper/turbo/mega obrazovane ljude spremne za tržište rada.
Slušajući teze koje opravdavaju odbacivanje ocjenjivanja i učenja na pamet, prisjetio sam se onoga što sam prije više od četvrt stoljeća studirao pod nazivom katehetika. Tadašnji moji profesori tih predmeta su s gnušanjem govorili o svećenicima i časnim sestrama ( još nije bilo ni spomena vjeronauku u školama, laici su se tek pojavljivali na KBF kao prve laste i zalutali putnici) koji tjeraju djecu učiti nešto na pamet, kao što je to 10 zapovijedi, sakramenti, glavni grijesi, crkvene zapovijedi ili nešto tomu slično. To je zastarjeli model kojega treba odbaciti. Smije se uzimati jako rijetko i jako dozirano, kao da je riječ o kemoterapiji. Onaj tko pribjegne učenju na pamet u katehezi nije dobro pripremio motivacijsku glazbu i trebao bi još nekoliko puta pročitati Galeba Đonatana Livingstona (namjerno krivo napisano). Katekizmi koji se sastoje od pitanja i odgovora pripadaju mračnim vremenima, a njih upotrebljavaju svečenici klase Antuntun. Veliki katekizam Pija X ili Kolarek nisu baš za paljenje, jer to ipak nije dijaloška djelatnost, ali su jedino dobri za podmetanje nakošenih polica za zimnicu i kao šlagvort za ruganje nekom nazadnjaku.
Jednako se kasnije govorilo o ocjenjivanju vjeronauka iz usta istih katehetičara: to je nužno zlo i treba ga držati sve dok ovi bedaci u školi ne dođu k pameti i ukinu ocjenjivanje kao takvo.
Otpad od vjere nakon sakramenta sv. Potvrde, na kraju 8. razreda, nema nikakve veze s ovim. Ukoliko netko pomisli drugačije, nek ponovno, i stotinjak puta ukoliko je potrebno, uzme emocionalnu pauzu nakon motivacijkog teksta iz Malog princa.
Čvrsto sam uvjeren da odbacivanje ocjenjivanja i učenja na pamet određenih sadržaja čine strahovitu štetu učenicima i kao potkrepu te teze navest ću samo dvije činjenice.
Kao prvo, nas stalno u životu netko ocjenjuje. Tko god nešto radi ili traži posao prolazi kroz cijeli niz ocjenjivanja. Dnevno, tjedno, mjesečno, godišnje... nastavite niz, a na kraju svega dolazi izvješće. Stalno smo pod nekakvih procjenama, ili dok nešto radimo ili nas se procjenjuje možemo li to uopće raditi. Riječ kriterij smo i te kako dobro upoznali u pristupu Europoskoj uniji. Pa su nas snašli svakakvi kriteriji koje treba ispuniti.
I kako će se u tom svijetu stalnog promatranja i ocjenjivanja snaći onaj tko će za zadaću dobiti cvjetić ili smajlić? (bez obzira što i taj simbol postaje neka vrsta ocjene kako god se ona zvala). Na opisno ocjenjivanje ne želim trošiti riječi.
Kao drugo, bez pamćenja određenih sadržaja, ne možemo funkcionirati niti u jednom zvanju. Moram znati neki datum, neku godinu, neku pjesmicu, podatak. Ne mogu hodati po svijetu kao prazna ploča. Čak i kad moram zapamtiti da je istina ono što mi određeni ljudi kažu ( kako stvari stoje to će biti glavni cilj reforme obrazovanja), to je opet pamćenje nekog sadržaja.
Uglavnom, brine me što će iz svega toga izaći. No , ima u cijeloj priči jedna dobra stvar. Svojim proročanskim stavovima moji profesori katehetičari su ponovo pokazali kako je Crkva ispred svoga vremena....


Primjedbe

  1. Malo ironije i od vas na kraju. Roditelj sam, pa sam zabrinut zbog toga, upravo onoliko koliko je učiteljica moga drugašića oduševljena najavom ukidanja ocjena. Meni je već i ova omerta po pitanju ocjena na roditeljskim sastancima strava. Zašto tuđi roditelji ne bi znali kakve tuđa djeca imaju ocjene. Pa da maloga nategnu za uši kad dođu doma. Kako Marko ima sve petice, a ti igraš igrice za kompjutorom! Marka će sutra netko potčkaljiti preko odmora, ali nek se nauči pameti. Ne mora se imati sve petice. I eto, sve luđe od luđega dolazi. Ne smiju se znati ocjene ni plaće, a onda postaneš saborski zastupnik, pa da vidimo: kakve su ti bile ocjene, koliko si novaca uštedio? Kako, odakle, lopove!

    OdgovoriIzbriši
  2. Neki dan sam zvao inspekciju Ministarstva obrazovanja i tražio informacije o obveznim liječnićkim pregledima profesora. Inspektorica mi je s čuđenjem objasnila da oni nemaju nikakve redovite preglede osim kod zapošljavanja. Ako jedan trgovac ili čistać mora svake godine na liječnićki pregled kako to da predavač u školi nemora. To znači da ako se neko zaposli s a 25 g. do penzije može raditi bez problema i maltretirati i djecu i roditelje.Tako u jednoj ,,katoličkoj" školi radi ,,časna" od 63 godine. Živci su joj na nuli , dobro ne vidi ni ne čuje , a obrazovne metode i nastavni programi iz 19.stoljeća. Ali zato je stručnjak u perfidnim igricama i omalovažavanju djece. Da se razumijemo nije riječ u slabim ocjenama , jer ona dobrim ocjenama pokriva svoj nerad , nego o prenošenju neznanja. Ravnateljica kao i svi drugi čeka da ode u punziju , samo što trpe do tada djeca. Robelar

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Viri probati