„Ja jako volim papu Franju“


Da se odmah razumijemo, ovdje ću pokušati analizirati ovu rečenicu, koja uglavnom dolazi iz krugova onih koji niti u Boga vjeruju niti mu se mole. Ja papu volim i poštujem, svaki dan molim za njega u  Kanonu sv. Mise, kad god to molbenica u časoslovu kaže, kad god to molitva vjernika spomene, i još u nekoliko privatnih situacija.
Non quid, sed quis
Namjerno sam izokrenuo slavnu izreku Tome Kempenca, koji sreće pozornost na sadržaj svoga djela, a ne na autora. Međutim, kad je u pitanju pohvala pape Franje, važno je pogledati od kud ta pohvala dolazi. Uglavnom je iz nevjerničkih krugova, a počesto onih koji imaju dugu i zasvjedočenu tradiciju otvorenoga protivljenja Vjeri. Koliki časopisi, novine staviše papu na svoje naslovnice, stavivši ga uz bok slavnim osobama današnjice. A mnogi od njih otovreno rade protiv Vjere i Crkve.
No, i tu se može dogoditi zanimljiva stvar, pa je tako Saudijska Arabija broj National Geografica, na kojem je papa Franjo na naslovnici, jednostavno zabranila. Čak i takav, megapopularan papa, „iz kuluturnih razloga“, kako je objašnjeno nije dovoljno dobar za Saudijsku Arabiju.
Uglavnom divljenje papi Franji ima svoj jednostavan zajednički nazivnik: on je super, ali Crkva ne valja. Kao što se nekad govorilo da je Isus prihvatljiv, ali Crkva je sve to iskrivila pa ona nije prihvatljiva.
No,  i to divljenje ima svojih granica, pa je nedavno jedan ateistički bloger uspio ustvrditi da je na kraju krajeva Papa samo katolik, pa ne treba polagati previše nade u nekoga tko dolazi iz te ekipe.
Papa je rekao
Kad god čujem tu rečenicu, dajem si znak opće opasnosti. Nekoliko puta mi se dogodilo da mi je rečeno: „Papa kaže da se ništa ne smije naplaćivati, a vi naplaćujete sprovode i vjenčanja i sve.“ Na to ja odgovaram: „Papa je rekao da se onaj tko se ne moli i ne ide nedjeljom na sv. Misu predaje u vlast Sotoni. Vas ne viđam nedjeljom na sv. Misi.“
Istina, ovakva eksplicitna izjava Svetog Oca ne postoji, ali se može ekstrahirati iz nekoliko njegovih propovijedi u sv. Marti. Budući da većina onih koji počinju razgovor s „papa je rekao“, nemaju blage veze što on zapravo govori, ovaj odgovor objašnjava svu zavrzlamu oko te iste rečenice.
„Papa je rekao da se sad....“ započinje rečenica koja najavljuje nekakvu novu nazovi promjenu, koju se čekalo da konačno bude u skaldu s vremenom. I tako se dobija dojam o početku nečega novoga, o nekoj promjeni, o nečem novom. Kao da Crkva počinje iz početka. Sindrom revolucije, koja donosi svoj novi kalendar, kao prekretnice povijesti i ovdje je na djelu. Kao da imamo vrijeme prije i poslije. Kao da postoje dvije Crkve.
Pridonosi li sam sv. Otac tomu?
Nedavno sam vidio citat, gdje papa kaže kako svećenici koji nemaju milosrđa u sebi (što god to značilo), ne bi smjeli ispovijedati, neka se drže ureda. 
 http://cnstopstories.com/2015/09/10/pope-priests-lacking-mercy-shouldnt-hear-confession-get-desk-job/
Dobro su mi poznati uvijeti koji se tiču svećenika glede valjanosti ispovijedi. Imati milosrđa u sebi, nije naveden kao uvjet, jer to nije mjerljivo i podliježe mnogim svojevoljnim  interpretacijama.
Razmišljajući o tome, sjetih se 1. Sinode zagrebačke nadbiskupije iz 1925. koja kaže o ispovjedničkoj službi: „Svećenik je u sakramentu sv. Ispovijedi ponajprije dobar otac, brižan liječnik i ako je potrebno milosrdan sudac.“ To je rečeno prije nego se sadašnji papa rodio. To je rekla Zagrebačka crkva na svojoj Sinodi oslanjajući se na vjekovni nauk Crkve.
Ipak, naglašena neformalnost u odnošenju s javnošću prodonosi zabludi o tome što zapravo papa govori i čini. Trenutno najzaposlenija osoba u Kuriji je pater Lombardi koji mora novinarima objašnjavati što se zapravo događa i popravljati štetu pogotovo nakon razgovora po avionima.  Nekako mi se čini da će to ostati jedno od obilježja ovog pontifikata, te da se nekakve promjene na tom planu ne može očekivati. Dodatni problem je u tome što takva naglašena neformalnost ne može biti slučajna.
Makar, istini za volju ta neformalnost je načinila da je pri nedavnom posjetu otoku Lesbosu ispalo da su patrijarh Bartolomej i nadbiskup Atene bili samo njegova pratnja. Sva je pozornost bila usmjerena na njega, a ova dvojica su izgledala kao da su pali s neba. I tako je nasljednik sv. Petra pokazao da je veći od nasljednika sv. Andrije. Primat je progovorio na jedan poprilično neobičan način, i to prvi put u povijesti. Koliko je meni poznato nezabilježeno je da je na teritoriju Istoka patrijarh Zapada tako zasjenio svoga domaćina i sveo ga na ulogu pratnje. Vjerujem da ništa od toga nije bilo namjerno, ali se dogodilo. Ponovo se pokazalo da je služba jača od osobe.
Što nam je činiti?
Ljubiti papu, svakako. Ljubav nije zaljubljenost, pa je zbog toga cijepljena od sljepoće. Slijepo obožavanje, mahanje parolama, ne pomaže u ovom slučaju. Stvara još veću zabunu.
Truditi se što bolje upoznati nauk Crkve. Njega papa naviješta i čuva. Njega treba poznavati svaki vjernik koji drži do sebe.
I moliti, puno puno puno moliti.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Uvođenje novina