Adventski vječići


Svaka župa koja drži do sebe mora imati barem jedan advenstki vijenac veličine nogometnog igrališta. I javno paliti svijeću po svijeću s pripadajućim obredom i blagoslovom. Nastupi KUD-ova su poželjni. I druženje. Uz kolače, kuhano vino i gulaš lokalnog lovačkog društva.
Osim toga poželjni su obredi blagoslova adventskih viječića koji se nose kućama. Pa se tom prigodom ukrasi oltar s nekoliko desetaka ili barem stotina vijenaca, da slučajno ne bi zaostajali za nekim štadnom iz „Adventa“ u ... ( popunite prazninu, jer se ta manifestacija održava u svim mjestima s više od tri stanovnika).
Dobro, sad sam bio dovoljno sakrastičan, no ne mogu si pomoći. Nikako se ne mogu oteti dojmu da smo potpali pod napast populizma. Idemo za ljudima, umjesto da ih vodimo. Manifestacije poput gore opisanih su nešto što se ljudima sviđa, gdje su svi razdragani i gdje se ljudi druže.
Svjestan sam da ne smijem izostaviti iz razmišljanja sve marne župnike i kapelane, duhovnike, redovnike koji marno ispovijedaju i prije zornica, trude se složiti kakvu-takvu suvislu propovijed za tu prigodu, nastoje naučiti pjevače koju prikladnu pjesmu i sve ostalo što bi svećenici ovih dana trebali raditi kao osnovnu djelatnost.
Sama činjenica da su gotovo sve crkve u kojima su zornice, pune ljudi treba nam nešto govoriti. Po meni, to je jasan znak da ljudi traže duhovni sadržaj. Duhovni, ne svjetovni. A mi počesto posjvetovnjujemo duhovne sadržaje, stalno se gurajući u nešto što nije naše.
Zanimljivi su mi svi ti blagoslovi i obredi paljenja svijeća na vijencima. Toga nigdje nema niti u jednoj liturgijskoj knjizi, i to treba izmišljati. Moguće je da su zato postali popularni, budući potiču liturgijsku kreativnost, toliko omiljenu krepost suvremenog klera. No, oni su nekako proturječje samima sebi. Ukoliko se pri blagoslivljanju naglasak stavlja na blagoslov osoba, a ne stvari, što nam sugerira i sam novi obrednik blagoslova, zar nije onda blagoslivljanje vijenca, što je stvar, povratak u neka neprosvijećena vremena? Ukoliko pučku pobožnost treba tako urediti da vodi prema liturgiji, nije li paljenje svijeća na advenstkom vijencu samo novi oblik pučke pobožnosti, koja je u novije vrijeme okarakterizirana kao afektivna pa samim time kvalificirana u drugu ili treću ligu pastoralnih djelatnosti? Kao da se nikako ne možemo dogovoriti na kojem stolcu sjedimo ili stalno želimo sjediti na oba ili nekoliko njih.
Najgori je problem za jednog župnika koji drži do sebe taj što će mu vjernici prigovoriti: „Svi to imaju sam mi ne, kao da smo najzadnji seljaci na zemlji...“ Odustajanjem od takve akcije župnik samo protvrđuje vlastitu urođenu zločestoću i neosjetljivost za ljude.

I tako... dok ja to smišljam, moram u međuvremenu naći nekakav bor viši od tornja koji ću staviti pred crkvu, nabaviti više lampica od obitelji Salaj i prirediti prigodno paljenje lampica. Bez lovačkog gulaša, moji lovci ga ne znaju skuhati...

Primjedbe

  1. Haha pun pogodak haha.
    Ivan

    OdgovoriIzbriši
  2. Velečasni kaj bi Vi hteli da se ko nekad ide po bor u šumu po snjegu do pasa, pa se doma okiti sa šečernim bombonima i vatom ? A onda na polnoćku pa doma na pečenu puricu i spat . A za poklone jabuke božičnice ili šaka oraha. Koje bi dijete danas bilo zadovoljno s tim , a bez novog mobitela ili laptopa pod borom. Sad kad smo najlepši adventski grad nemremo odustat.
    Robelar

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Uvođenje novina