Pasije iliti „scenski prikazi Muke“


Kako korizma ide prema svome vrhuncu, tako nas katoličke tiskovine, radija i televizija izvještavaju o scenskim prikazima Muke Isusove po različitim našim mjestima. Riječ je o novijoj pojavi, a nekako mi se čini da je tu i Mel Gibson ponešto zaslužan za to. Da ne bih ponovno bio klasični katolički mrgud, koji stalno kritizira nekoga ili nešto odlučio sam prostudirati malo stvari i vidjeti što dobra donose takve aktivnosti i koje nedostatke skrivaju u sebi.
Pozitivne strane
Pasije ili scenske prikaze Muke Isusove bih stavio u segment pučke kulture. To nisu pučke pobožnosti u klasičnom smislu, jer tu nije naglasak na molitvi i razvijanju pobožnosti, koliko na samom uprizorenju nekog događaja. Oni, dakle, svakako pripadaju kulturi i na području sveukupne kulture imaju što za reći. Budući je Gospodin Bog iz naše akademske kulture uspješno protjeran kao i sve što je pozitivno vezano uz kršćanstvo, ovakvi događaji svjedoče o neraskidivoj vezi između vjere i kulture. Njihovo postojanje svjedoči da kultura nije samo ono što vidimo na televiziji ili internetu, da ne ovisi o okupaciji grupice ljudi samo jednog svjetonazora.
Svakako treba spomenuti kako su Pasije volonterska djelatnost, vezana ili uz župe ili uz vjerničke zajednice povezane s nekim redovima. Volontersvo nije samo protestiranje protiv vladine useljeničke politike ili promicanje gender-teorije, već ono i te kako može biti vjernički utemeljeno. Nadalje, ti se projekti financiraju iz sredstava samih sudionika, što jednako tako nije zanemarivo. U jeku rasprave oko financiranja u kulturi dobro je spomenuti prijmere gdje je moguće nešto ostvariti bez takozvanog javnog novca. Protestirajući i plačući kulturnjaci, zabrinuti za vlastitu egzistenciju poradi odvajanja od državnih jasli, mogli bi se ugledati u marljivost ovih volontera i načine kako oni dolaze do sredstava za svoje projekte.
U ovakvim akcijama znade biti na neki način uključeno cijelo jedno mjesto ili veći njegov dio. I to je lijepa stvar kako se gradi integracija neke zemljopisno uvjetovane zajednice.
Nedostatci
Nekako mi se čini da su svećenici, pogotovo župnici, u svom djelovanju prebrzo i prelako sami sebe reducirali samo na komunikaciju s pučkom kulturom. U mnogim slučajevima naša proštenja i hodočašća više liče na lokalne smotre folkora nego na bogoštovlje. Kao da sami sebi priznajemo poraz u susretu s akademskom kulturom. Ne snalazimo se više s arhitekturom, što pokazuju novosagrađene crkve. Ne ide nam s likovnom umjetnošću, čemu svjedoči uređenje tih istih crkava. S glazbenom umjetnošću smo se isto razišli, kako dobro možemo čuti u pjevanjima mnogih naših zborova, posebice mladih. I tako se, što svojevoljno, što po inerciji svodimo samo na pučku kulturu. Nju ne treba odbaciti kao nedostojnu ili lošu, već se ne smije zanemariti cjelovitost kulture u svim svojim segmentima.
U prikazima Pasija emotivno prečesto zauzima primat nad estetskim, što u sebi krije opasnost da pojam lijepoga zaboravimo i kao dio vlastite pobožnosti i kao dio cjelovitog života Crkve.
No, najveću opasnost vidim u lijenosti ljudskoga duha, kojoj duh današnjeg vremena sve više pogoduje. Naime, ovakva događanja nisu pobožnost, već pučka kultura. Prosječna osoba, obitavatelj u ovom vremenu, ne uviđa tu razliku. Mnogima gledanje scenskog prikaza Muke zamjenjuje i Križni put i krunicu, pa i samu Liturgiju.
Crkva nas uči da pučka pobožnost mora biti takva da vodi prema Liturgiji. Onda bi pučka kultura, koja je nastala na temelju pobožnosti trebala raditi to isto, s jednim korakom više: prikaz Muke bi trebao voditi prema pučkoj pobožnosti koja vodi prema Liturgiji. Ti se koraci u pravilu ne događaju. Čak i kod samih sudionika se događa da se sav napor vjere iscrpljuje u sudjelovanju u tom prikazu, bez neke prevelike želje za njegovim nastavkom u Liturgiji Svetog Vazmenog trodnevlja. Kao da smo došli pred vrata svoje župne crkve i tamo ostali. Niti odškrinuli ih nismo.
Još jedna opasnost postoji: miješanje dviju različitih razina. Polako postaje popularno da se pobožnost Križnog puta „obogati“ nekim „scenskim prikazima muke“(namjerno malim slovom). Tako se pobožnost i pučka kultura miješaju, pa se više ne zna što je molitva, a što je predstava. Dobro se sjetiti upute Rimskog misala za pjevanje ili čitanje Muke na Cvjetnicu ili Veliki petak. Jasno se kaže kako je podjela po ulogama dobra i pripada Tradiciji Crkve, da se treba paziti kao bi Gospodinove riječi trebao pjevati ili izgovarati svećenik, te da treba izbjegavati svaku teatralnost u tome. Ukoliko opomena o izbjegavanju teatralnosti vrijedi za to, vrijedi i za pučku pobožnost.
Zaključak
Prij nego se išta ide raditi, treba dobro promisliti što se s tim želi postići. To posebno vrijedi za Pasije. Sam sebi trebamo odgovoriti na pitanje o zadovoljavajućoj razini našeg djelovanja.

Ovakvi projekti nisu samo tako za odbaciti, ali ih treba poprilično popraviti.

Primjedbe

  1. Nisam čak niti Pasiju Mela Gibsona gledao i nemam namjeru.

    Čini se da će efekat biti sličan pomodnim božićnim priredbama živih jaslica, gdje se većina raduje i divi nazočnim domaćim životinjama u ogradi, umjesto Utjelovljenju i Rođenju Logosa.

    I uopće ne znam koliko se uopće ovakve današnje manifestacije mogu svesti pod pučku pobožnost, ako ništa onda zato što je pobožnog puka u nekom izvornom smislu već nestalo.
    Ovo danas su samo rudimenti, u zakržljalom izdanju kako bi to nazvali darvinovci.

    Izsjenedrače



    OdgovoriIzbriši
  2. Teatralnosti ima na svakoj misi. U središtu bi trebao biti Isus Krist i Njegova žrtva . Glavnu ulogu su preuzeli sporedni glumci ; zalizani svečenici koji samim gestama iritiraju a naukom škakljaju uši , čitači koji su obično nekakvi spikeri i pozeri i u privatnom životu, voditeljice zbora koje se šminkaju i kostimiraju po posljednoj modi da prosječni mlaki vjernik koji svoje dođe u nedjelju samo zbavit u crkvu nemože s takve glumice pogled skinuti dok ga žena ne trkne, zatim ponizni skupljači milostinje, pa preponizni izvanredni djelitelji pričesti, i hrpa aktivnih statista koji imaju svoje dionice u komunikaciji sa predsjedateljem. Na kraju samo fali odabrao Đelo Hađiselimović . Robelar

    OdgovoriIzbriši
  3. Podsjeća me ovo na priliku kad sam slušao jednog hvarskog svećenika, dobrog poznavatelja povijesti procesije Za križen o kojoj je mnogo i pisao. Govorio je o tome kako je glavni smisao te procesije s godinama gotovo potpuno potisnut i kako se sve više pretvara u kulturnu manifestaciju umjesto da bude izraz vjere i pokore uoči dana Muke Gospodnje. Tako kaže da je stvar prestiža tko će nositi križ, liste čekanja su po 20 godina, a događa se i da križ nose ateisti. Umjesto tradicionalnog izbjegavanja hrane i pića prilikom hoda (ako se dobro sjećam, svaka od procesija je imala jedno ili dva mjesta na kojima su smjeli piti, ali ne i jesti) danas kolonu prste automobili natrpani svime i svačime, pa i mesom itd. Ovakav proces je nažalost vidljiv kod mnogih pučkih pobožnosti koje se pretvaraju u kulturne manifestacije i zabavu, a temeljni smisao je sve dalje i dalje. Pa ni sama Misa više nije sveta nego se i u njoj traži zabava i kultura...

    OdgovoriIzbriši
  4. Žrtvovan je Krist naše vazmeno janje.
    Sretan i blagoslovljen Uskrs autoru i čitateljima bloga!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala. Uzvraćam župničkim blagoslovom!

      Izbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Viri probati

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje