Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj (9. nedjelja kroz godinu C)


Susret Isusa i rimskog satnika, koji se čita u današnjem evanđelju, otkriva nam granice humanizma kao općeljudske vrijednosti, te pokazuje ispravni kršćanski univerzalizam.
Na prvoj razini rismki satnik priznaje Isusu vrijednost kao osobi. Rimljani nisu baš imali prevelikih obzira prema pokorenim narodima, za ilutraciju je dovoljno prisjetiti se kako su pod njihovom vlašću nestale cijele kulture, tako da ovakvo ponašanje satnika poprilično izlazi izvan okvira. Poslavši starješine zajednice on priznaje vrijednost i zajednici i samom Isusu kao nekome koga treba poštivati. No to je razina jednog pristojnog ponašanja inteligentne osobe. Ona je prijeko potrebna karakteristika za pametno upravljanje društvom, ali traži korak više. I taj korak čini rimski satnik svojim riječima: Nisam dostojan da uniđeš pod moj krov.
Tim riječim on je Isusu dao vlast u svojoj kući, na mjestu gjde je on apsolutni gospodar, koji nikome ne odgovara. I ne samo to, on mu daje vlast nad bolešću, priznajući Isusu da je veći od njegovih lara i penata, i svih ostalih božanstava. Od svega što postoji u njegovoj kući i oko nje. Taj čin je ispovjest vjere u Isusovo božanstvo.
Zato Isus ne mora ni fizički stupiti u tu kuću, koja mu se preko glave poklonila, jer ne samo da je veći od svega u njoj, već je veći od svega što je na svijetu.
Humanizam rimskog satnika koji se sastoji u brizi oko zajednice i izgradnji sinagoge nije nešto s čim bi se Isus zadovoljio. On traži dodatak, koji se u poklonu satnika i dogodio. Time nam je lijepo pokazano da se kršćani u svom divljenju ljudskom duhu i njegovim dosezima ne smiju zaustaviti na tom fenomenu, već u svemu tražiti slavu božju.
Da, Isus je učinio čudo poganinu, ali onom poganinu koji mu se poklonio i priznao mu vlast nad svim što posjeduje, predajući mu svoju kuću i sve u njoj na duhovno raspolaganje. Taj čovjek nije više samo bogotražitelj, već i štovatelj pravoga Boga. Tu razliku treba jasno uočiti.
Isus je doista došao svima, ali nisu mu se svi poklonili, što se jasno vidi u evanđeljima od poklona mudraca na dalje. U sveopćoj „kulturi prihvaćanja“ tu činjenicu nikako se ne smije izgubiti iz vida.
Danas se počesto od Crkve traži da „prihvaća“ sve i svakoga, ali joj se ne dopušta da ona pita bilo koga bi li se poklonio Kristu Spasitelju i prihvatio njegovu vlast nad vlastitim životom. A nekad mi se čini da se i mnogi u Crkvi boje izreći takav stav do kraja pa radije ostaju u magluštinama tolerancije i dijaloga koji postaje svhra sam sebi.

I za kraj: satnikove riječi izgovaramo na svakoj svetoj Misi prije Pričesti. Poklon, poniznost, priznavanje vlasti tog čovjeka su put za pravilno raspoloženje za primanje sv. Pričesti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Viri probati

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje