Vrijeme naplate?


Strašne slike su ovih dana oko nas. Tisuće ljudi ulazi u Europu tražeći sigurnost i mjesto pod suncem. Sredozemlje postaje velika grobnica za neborjene nesretnike u različitim vrstama improviziranih i pretrpanih plovila. Cilj dolaska je uglavnom zapadna Europa, posebice Njemačka, Danska, Finska i Švedska.
Što se zapravo događa?
Odgovor na ovo pitanje je gotovo nemoguće dati. Vijesti koje dobijamo putem masovnih medija odavno nisu više vijesti, to su okidači za emocije. Slike su tako načinjene da pobude užas, jake emocije a ne da pokažu što se događa. Ratovi koji su potaknuli ovaj val su više nego strašni i jasno je da se mnogi boje za vlastiti život. I jasno je da će bježati, glavom bez obzira. No, meni se čini da ovo baš i nije bježanje glavom bez obzira. Iza svega se naslućuje neki plan koji upozorava.
Možda je došlo vrijeme naplate
Godine i godine loše politike europskih sila i SAD prema Bliskom Istoku i arapskom svijetu kao da dolaze na naplatu. Još iza Prvog svjetskog rata tamo su se vukle granice za koje se znalo da će prourzočiti barem jedan novi sukob, iz kojeg bi neka velika sila izvukla navodnu korist. Ni danas nije drugačije, nikad nećemo znati tko točno stoji iza koje naoružane skupine, kako god se ona zvala. Koliko li je samo oružja službeno prodano u Siriju iz Europe proteklih nekoliko godina?
Međutim, na naplatu dolazi i teror tolerancije i svih onih ideologija koje ne prestaju mljeti o „drugima i drugačijima“. Upravo oni koji propisuju zakone o „drugima i drugačijima“ pojma nemaju što će sad s tisućama ljudi koji traže novi dom. Zanimljivo je da se sva mržnja trenutno usmjerava na „ksenofobe“, „desničare“ i „licemjerne kršćane“. Nigdje ni traga tome kako ideolozi tolerancije nemaju ni blage ideje što treba načiniti. Nekako mi se čini da one mantre o kulturama koje se međusobno obogaćuju nikako da materijaliziraju niti jedan mesni doručak ili barem flašicu vode.
A u Europu dolaze ljudi kojima je njihov identitet jako važan. Toliko važan da čak i gladni odbijaju hranu koja se protivi njihovoj vjeri. Toliko važan da u istom čamcu nema mjesta za muslimane i kršćane, ukoliko se muslimane pita: pobacani su iz broda u more. I ti ljudi idu prema Zapadu, koji je izvor grijeha i svega lošega u njihovim očima. Traže kruh tamo, ali nisam baš siguran koliko će željeti prihvatiti kulturu zemlje koja im daje gostoprimstvo.
Miris sumpora i vražji papak
Iza velikog mnoštva žrtava, nesretnih ljudi širi se opor miris sumpora koji se diže iz najdubljeg kruga pakla. Mnogi, ni ne znajući, upleteni su u klupko Zloga koji ih čini svojim marionetama. Nisu samo sluge zla korumpirani političari, teroristi koji čine neizgovoriva zvjerstva, već i svako onaj tko popušta mržnji prema bilo kome, koliko god se činilo da je ta mržnja opravdana.
„I Isus je bio izbjeglica“
Kad čujem tu rečenicu, sjetim se kako je Sotona citirao Sveto Pismo kušajući Gospodina Isusa u pustinji. Ova rečenica je podvala na toj razini. Kao da to ne znamo i kao da mnogi kršćani radije daju pomoć za ugrožene nego da izmole barem jedan Očenaš smatrajući da su tom donacijom postigli barem malo iskupljenja od negeč što ih žulja. Sućut koja se traži prema nesretnim ljudima na granicama Europe neće biti  pobuđena optuživanjem drugih da su zločesti.
Što nam je činiti?
Nisam političar, niti mislim davati savjete političarima. Kao katoliku mi je jasno što je činiti.
Ne želim se prepustiti emocijama prouzročenim slikama na televiziji ili internetu. Moliti za svjetlo Duha Svetoga da što bolje shvatim situaciju oko sebe. Pomoći koliko je god do mene svakome tko je u bilo kojoj potrebi. U katekizmu su prekrasno objašnjena djela milosrđa, koja se dijele na tjelesna i duhovna djela. Tjelesna su, između ostalih: gladna nahraniti, beskućnika primiti, odjenuti koga vidiš gola. Jednostavnost ovih pravila jasno govori da ne treba pitati gladnoga za ime i prezime, treba ga nahraniti, i gotovo!
No, postoje i duhovna djela milosrđa, a jedno od onih koje vapiju da se ispune jest: navijestiti Krista onima koji nisu čuli za njega. Ovi nesretni ljudi dolaze među kršćane. Osim ljubavi koja pomaže tjelesnim potrebama, trebaju osjetiti i ljubav koja misli na njihovo vječno spasenje.
Ovih se dana molim sv. Nikoli Taveliću, svecu koji je išao navjestiti Krista nevjernicima. I podnio mučeništvo. On je znao da kršćanin ionako ne živi za ovu zemlju, već za nebesku domovinu.


Primjedbe

  1. doista dobro primjecujete , radi se o smrdljivom sotonskom planu . da naravno moramo iskazat milosrde , ali tko moze otvoriti oci ocajniku , zar nije najbolja pomoc poucit covjeka korisno i plodno da sam moze sebe skrbit potrebitim za zivot , zar izbjeglistvo moze nesto dugorocno rijesit , ova sve veca zbrka i kaos imaju svog autora ili autore. andela

    OdgovoriIzbriši
  2. Jest vrijeme naplate, ali ne samo za američku pokvarenu politiku, nego i za svako otvoreno neprotivljenje papa toj politici, pa sve unatrag do laicizma država. Sve to sad omogućuje združeno djelovanje snaga Zloga (masona i muslimana). Sinovi ovoga svijeta su snalažljiviji prema svojima od sinova svjetla. Pojedinačno - iskazati milosrđe, kolektivno - raskrinkati laž.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Viri probati