Requiem aeternam et vita aeterna

U proteklih nekoliko godina sam počeo primječivati jedan trend koji me zabrinjava. Riječ je o drastičnom opadanju nakana za sv. Mise, posebno za pokojnike te stravičnog pada broja onih koji umiru okrijepljeni svetim Sakramentima.

Do stvarnih podataka je jako teško doći. Kako sam u proteklih desetak godina bio na tri župe, u tri različita kraja, iz samih župa i njihovih dekanata imam nekakve neposredne podatke. Razgovarati s braćom  o ovim problemima je teško. Neugodna tema za razgovor je svaka ona tema u kojoj propitujemo svoje nedostatke i propuste. Koliko je meni poznato čak 70% deklariranih katolika umire bez sakramenata. Jedna naša biskupija je to barem na internom sastanku svećenika priznala. Podaci o tome su lako dostupni, jer župe svake godine moraju slati pastoralna izvješća u kojima se traži podatak o tome koliko je ljudi umrlo i ukopano bez Sakramenata. Istina, da nije svugdje situacija ista, ja sam u jednoj od svojih župa imao prosjek od 90% onih koji su umrli da su bili okrijepljeni Sakramentima.

Župe koje su nekad imale navale intencija, sad jedva pokrivaju da svećenik ili svećenici na tim župama imaju dovoljno za svaki dan po jednu za svećenika. Velika svetišta, a razgovarao sam s nekoliko uprvitelja svetišta i nevoljko priznaju da je sve manje nakana za svete Mise.

No, da ne bih pričao samo o lošim stvarima, moram napomenuti da se velik napor ulaže u pastoral staračkih domova i bolnica. Barem za Božić i Uskrs se obiđu svi starački domovi, a bolnički kapelani doista vrijedno obilaze bolesnike po bolnicama. I to se događa zahvaljujući društvenoj klimi nakon pada komunističke diktature.

Meni se čini da su dva velika uzroka ovog problema, a to su: naša nemarnost i pad vjere u vječni život.

Kao prvo, naša nemarnost nas je uljuljkala u lažnu sigurnost. U jednom trenutku smo služili Mise za sve i svakoga, primali nakane i činili mnoga bezakonja na tu temu. Bilo je mnoštvo problema i prijestupa, gdje su se zarađivali novci i to veliki, služenjem Misa. Koliko god propisa i zapovijedi protiv lukrativosti postojalo, nama su malo značile. Sankcija za takva ponašanja je bilo malo, i ne sjećam se da je bilo mnogo grižnje savjesti i neugodnosti zbog takvih rabota.  Nekako mi se čini da je pravednost tu došla na svoje. Morat ćemo platiti dug koji smo si stvorili vlastitom nemarnošću.

Kao drugo, to je pad vjere u vječni život, a čini mi se kako se protiv toga ne borimo dovoljno. Osim što je perspektiva današnjeg čovjeka zarobljena za zemlju više nego ikad u povijesti, mi kao da se bojimo govora o vječnom životu.

Čak i kad postoje koncepcije o vječnom životu, one nisu ni blizu kršćanske. Mene jako smeta kad neko malo dijete umre, da se odmah govori kako je to mali anđeo. Koliko god smrt nekog djeteta bila teška i tragična, pogotovo kad su bolesti ili nesreće u pitanju, nitko nakon smrti ne postaje anđeo. Mi i anđeli smo različiti red stvaranja, različita bića, i nitko od ljudi neće postati anđeo, to nije upgrade kao u nekoj igrici gdje si nakon nekog postignuća ili odškrinutih vrata ili pronađenog talismana prešao na novu razinu, pa dobio novi identitet. Osim toga, često se govori kako onaj tko je umro odlazi na bolje mjesto. Tek to ne znamo, jer nakon smrti slijedi sud, koji će odrediti kamo će tko od nas ići. Koliko god mi vjerovali da Gospodin Bog sve čini kako bi svaki čovjek došao u Raj, to još ništa ne govori o našim djelima i njihovim posljedicama.

Kako izaći iz toga? Evangelizacijom koja donosi sadržaj. Pričao mi je jedan uvaženi brat kako on oko blagdana Svih Svetih pozove obitelji onih kojima je netko umro, pa se odsluži Misa, on blagoslovi lampaše koji se odnesu na groblje, pa se tako ponovo prisjete pokojnika. Ja sam mu odgovorio da dobro naslućuje problem, ali ga rješava krivo. Prisjećanje pokojnika je isto kao prisjećanje na nedavno pojedeni ručak. Eventualno neka emocija i neko sjećanje i tu priča prestaje. Ništa o vječnom životu.

Kad govorim o sadržaju, mislim na nauk Crkve: Božja je zadnja o našem životu. Koliko god je milosrđe Njegovo bezgranično, to još uvijek ne ispričava našu neodgovornost u životu. Molitva za pokojne nas uči da upravo taj pravorijek o vlastitom životu, a onda i o životu drugih prepustimo u Božje ruke, te nas oslobađa i naših grijeha naspram osoba za koje molimo, jer nam otvara tu perspektivu Božjeg Suda koji je jednak za svakoga.

Razmišljajući o ovoj temi shvatio sam pogrješku koju sam godinama činio i počeo je ispravljati. Kao mladom svećeniku mi je bilo „morbidno“ na kraju spominjati nakanu posljednjeg Očenaša na sprovodu za onog tko će prvi preminuti da premine u milosti Božjoj. U jedom trenutku mi je došla ova misao: „Pa normalno da ljudi umiru bez sakramenta kad se više nitko ne moli da bude drugačije“. I odlučio ponovo na sprovodima moliti na tu nakanu. I drugačije propovijedati na sprovodima. Jasnije.nisu nam potrebne srcedrapajuće riječi, pune empatije tipa Brune Šimleše ili nekog drugog profesionalnog empatičara, već jasan nauk i svjedočanstvo vjere.