Križić-kružić


Postoji jedna praksa koja je ušla na mala vrata, a koliko vidim uzima sve više maha. Riječ je o „blagoslivljanju djece“ ili „stavljanju križića“ na čela djeca čiji roditelji ili već tko je s njima idu na sv. Pričest. Dakle, svećenik pričesti nekoga i nakon toga „blagoslovi“ djete „stavljajući križić“ na njega. Iz dječje perspektive meni to izgleda kao  da na sv. Misi roditelji dobivaju kružić ( sv. Hostiju), a djeca križić („blagoslov“). Razlog takve prakse bi bio u onoj Isusovoj: „Pustite malene k meni“. Trebalo bi nešto lijepo učiniti za djecu koja su došla na Misu, ne smiju se osjećati isključenima.
Odbijam takvu praksu, u mojoj župi ne postoji niti će postojati, jer se ničim ne može opravdati. Zatekao sam je u župi  u kojoj sam sad, i prekinuo na prvoj sv. Misi. Roditelji su malo njurgali, jedna pobožna obitelj me nasamo pitala da zašto ja to sad ne radim, na što sam ja polagano objasnio nedoraslost takve prakse.
No, imam velikih problema kad sam u nekoj drugoj župi, pa ne želim uopće pričešćivati, ako me to dopadne, i ukoliko ima dovoljno svećenika za dijeljenje sv. Pričesti. Prije nekoliko godina, kad sam gostovao u jednoj zagrebačkoj župi, svom sam bratu, domaćem župniku, lijepo objasnio da ja to ne mislim raditi pa nek sv. Pričest dijele on i kapelan i đakon. Bez mene i križića-kružića. Na večeri kasnije, brat mi reče kako se ni njemu ta praksa ne sviđa, ali, da eto, što možeš kad ljudi to traže. I ukoliko to ne činiš, onda si krampus, bijela vrana.
I to je uglavnom argument zašto bi to trebalo činiti: to je lijepo, ljudima se sviđa, pa ništ te ne košta, djecu će to privući u Crkvu jer se osjećaju dobrodošlo, svi to rade i tomu slično. Kao da je moda relevantni čimbenik liturgijskog oblikovanja. Očito je.
 No,zašto ova praksa „blagoslivljanja djece“ i „stavljanja križića“ nije dobra.
Teološki razlog
Dok svećenik ili đakon dijele sv. Pričest, čestice, iako male, mu ostaju a prstima i dijeljenjem križića on te čestice ostavlja na čelima djece, gdje im stvarno nije mjesto. To što mi više gotovo ne peremo prste barem nakon dijeljenja sv. Pričesti i što posudice s vodom koja je samo za to više ne postoje, ne opravdava ovu praksu. Ne smijemo podleći praksi koja je utemeljena na tome kako se čuvamo pretjerane pobožnosti, „uglavnom licemjerne“, koja zanemaruje ljude a robuje propisima. Pozornost prema Prilikama Kruha, prema sv. Hostiji, mora biti maksimalna i ne smije se bojati kako bi se u tome moglo pretjerati. Ako nama svećenicima sv. Hostija nije sveta, kome će biti?
Liturgijski razlog
Ovakav „blagoslov“ koji bi bio samo za djecu, i to u vrijeme pričešćivanja, u biti ne govori ništa. Ionako će za koji trenutak, nakon što pola župe popada u nesvijest od dužine obavijesti, uslijediti blagoslov za sve na kraju Mise. Ukoliko bi iz bilo kojeg razloga djeca bila posebna kategorija koju treba posebno blagosloviti, ne vidim razloga zašto se u različitim dijelovima sv. Mise ne bi uveli blagoslovi za očeve, majke, djedove i bake, ujne i tete, starije, radnike i poštenu inteligenciju.
Pedagoški razlog
O tome kako je današnja civilizacija na poptpuno kriv način usmjerena na djecu bilo kome inteligentnom nije potrebno posebno naglašavati. I u tome Crkva treba djelovati na način da ozdravlja kulturu u kojoj živi, a ne da joj se daje porobiti. Djete treba naučiti da čeka, da ne može sve dobiti i da nije u svakom trenutku centar poznatog svemira.
Biti kršćanin, katolik, znači znati čekati, jer iščekujemo blaženu nadu, jer smo u vremenu velikog Adventa do Drugog Dolaska, jer je nada koja nas nosi iščekivanje ispunjenja božjeg obećanja. I kako objasniti Advent kao vrijeme iščekivanja djetetu koje ništa ne čeka, koje se ničemu ne veseli unaprijed, koje ne čezne ni za čime, jer ima sve što poželi, bez obzira na mogućnosti roditelja? Ukoliko djete gleda roditelje koji se pričešćuju svake nedjelje, u njemu će rasti čežnja da i on jednog dana bude kao roditelji, i neće tražiti zamjene za pričešćivanje, već će čekrati „pravu stvar“.
Molba roditeljima
Nemojte tražiti to od svećenika. Ukoliko se ne znaju oduprijeti napasti mode, nemojte ih gurati u to.
Molba braći

Samo nekoliko trenutaka razmišljanja o ovoj stvari govori o pogrešnosti ove prakse. Malo hrabrosti je dovoljno da se i to popravi. Smatram da to utjeće na porast prave pobožnosti u vjernom puku. Pa čak i onda ako nekoga proglase krampusom koji ne razumije potrebe vjernika i ne privlači već nekoga koja bi trebao privući. Uvijek se treba sjetiti da postoji još barem jedan takav, ovaj koji je napisao ove retke.

Primjedbe

  1. Praksa je pogresna, ali ako bas mora to raditi, svecenik ne bi nikako trebao doticati dijete, nego naciniti mali znak kriza rukom iznad/ispred djeteta (po mogucnosti spojenih palca+kaziprsta), jasno ne drzeci hostiju. i nista ne govoreci.

    OdgovoriIzbriši
  2. Po meni je ta praksa jako loša u svakom slučaju. Uz sve navedene gore na koje se neću osvrćati postoji još jedan razlog. U čemu je stvar? Naime u nekim župama vidim da i djeca koja mogu hodati (a nisu primila Prvu sv. Pričest) dakle odraslija idu na to križićanje, i šta se događa? Stvara se zbrka i mogućnost ako se to uopće može nazvati tako svetogrđa. Dakle ne može svećenik znati je li dijete pričešćeno ili nije (osim možda župnika u malim župama), a takva djeca su obično navikla dolaziti po te križiće bio njihov župnik ili neki nepoznati svećenik. I sad on treba svako dijete ispitati ili "gatati" je li ono pričešćeno ili nije, je li došlo po križić ili po kružić kako autor to veli. Dakle samo nered i pomutnja, opet napominjem uz sve ostale navedene razloge, pogotovo teološke. Leon

    OdgovoriIzbriši
  3. Nikad ne nosim dijete kad idem na pricest, muz i ja se mijenjamo ako oboje idemo, on ode prije mene dok ja stojim s djetetom na mjestu, a kad se on vrati idem ja. Nikad nisam voljela to "krizicanje", iako nisam znala sve ove razloge. Hvala na pojasnjenju.

    Kristina

    OdgovoriIzbriši
  4. Tko je vjeran u malome ...Odličan tekst i ispravan stav . Naš župnik je to riješio prije par godina objašnjenjem da mu je stiglo upozorenje sa Kaptola da to ne radi . Navodno ga je netko prijavio da to nije higijenski . O rasipanju Čestica ni riječi. Opčenito svećenicima je teško izgovoriti blagoslov izvan Mise . U Međugorju je jedan prijatelj na zahtjev da mu blagoslovi dijete dobio drzak odgovor blagoslovi ga sam . A šta tek da ga je tražio da položi ruke ili moli za oslobođenje . Robelar

    OdgovoriIzbriši
  5. Slažem se s vama glede blagoslova djece tijekom pricescivanja. Međutim, osim pouke vjernika, osobito pobožnih obitelji s malom djecom, koja se - uglavnom - veoma poucljiva, potrebno je obnoviti dvije izvrsne stvari: pričesnu klupu i poklecanje vjernika tijekom završnog blagoslova.

    OdgovoriIzbriši
  6. Nas Biskup Peric je na tu nepotrebnu i smucujucu praksu upozorio prije tri godine okruznicom.
    I sta se desilo? Ujeo vuk kenjca, tko je krizicao prije, uglavnom to i sad cini.

    OdgovoriIzbriši
  7. Hvaljen Isus!

    Velečasni, hvala za ovaj post!

    Kod nas ne samo djeca, i neki javni grešniki (konkubinat,..) idu za ovaj blagoslov. A ne dobiju kao djeca blagoslov več se jih svečenik dotaknuo sa svetom hostijom na čelo! Sad ovoga nisam več vidio, jer je onaj svečenik umro.

    Prije pola godine i ja sam za slovenački blog Ad Dominum napisao post o ovi problematiki, možete ga vidjeti tu:
    http://ad-dominum.blogspot.com/2015/01/blagoslavljanje-med-obhajilom-vernikov.html

    Ja osobno kar idem djecom na misu i nemogu se izmjeniti s ženom da najprije jedan drži djecu i poslije drugi jednostavno ne idem na pričest več je primam duhovno. Kad mi se rodilo drugo dete to je značilo da jedno dva meseci nisam išao na pričest. Sad se nam rodilo treče dete i sad idem na misu sa dvoje dece i ne idem na sv. pričest zbog toga.

    Nekoliko više tradicionalno usmjerenih svečenika ne djele ovih blagoslova ili jih dele spojenim prstima (jer držu kanonske prste) i tako mogu iči na pričest s dvoje djete.

    Oprostite al neznam hrvatski. Sve dobro i puno blagoslova u apostolskom radu vam želim.

    Pozdrav u Gospodu iz Istre.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala na pozdravima. Nadam se da se ne mučite previše s prijevodom.

      Izbriši
  8. Hvala autoru i osobi koja me uputila na ovaj tekst koji mi je otvorio oči. Priznajem da dotad nisam niti razmišljao o svećenikovim prstima, računajući valjda da svatko vodi računa o svojim postupcima. Nekoliko puta mi se dogodilo da sam svećeniku pred oltarom klimanjem glavom morao svjedočiti da moje dijete (u repu ispred mene) jest za pričest. Što da nisam bio iza njega? U najmanju ruku je zbog ove prakse dijeljenja križića dospio u sumnju. Što donosi sutra? Malo je svećenika domišljenih i čvrstih u stavu, koji će praksu rezolutno odbiti (s potpunim pravom), a vidimo da ni biskupove okružnice ne vrijede ništa (iako je u Hercegovini protivljenje Periću 'dokaz da si na pravom putu'). Logično je da problem mora i može riješiti samo Rim, kao i zabranu pričesti na ruku.

    OdgovoriIzbriši
  9. A što tek reći na praksu kada časne sestre (šezdesetosmašice) dijele sv. Pričest i onda se užive pa počnu stavljati djeci križić na čelo? Svjedočio sam tome nažalost, ne jednom...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Uvođenje novina