Brvno u vlastitom oku


Upozorenje Gospodina našeg i Sapsitelja Isusa Krista, o tome da najprije treba izvaditi brvno iz vlastitog oka da bi se mogao lakše izvaditi trun iz bratova je veoma poznata izreka iz Evanđelja, upotrijebljena u mnogo najrazličitijih primjera, večinom u krivom kontekstu. Ne ulazeći u mnoštvo krivih interpretacija, pozabavit ću se pitanjem: zašto tako teško vidimo brvno u vlastitom oku? Što nas to sprečava da uvidimo vlastite grijehe, propuste, nedostatke, manjkavosti, zle sklonosti, zla navike koje smo stekli upornim grijehom kroz ponekad i dugi niz godina?
Duhovna sljepoća
Jedan od odgovora je sigurno pojam duhovne sljepoće i otvrdnulog srca koji je čest u Svetom Pismu. Očiuje se u nemogućnosti priznavanja dobra u drugima, dobra kojega Bog čini u svijetu, a i odbijanju spoznavanja vlastitih grijeha.
U današnjoj civilizaciji duhovnu sljepoću se može prepoznati u religioznosti koja je usmjerena na zdravlje, posao, uspješne financije, mir u kući, zadovoljstvo u životu, uspješan ljubavni život (bez ikakvih moralnih konotacija istoga), prosperitet svake vrste. To je religioznost, koja po nekim vanjskim manifestacijama samo sliči Svetoj Vjeri Katoličkoj, ali je svjetlosnim godinama daleko od nje. Tim bi se fenomenom trebalo podrobnije pozabaviti, a za sad ću samo ostati na toj konstataciji.
Neosjetljivost
Ovo bih stanje duha najbolje mogao opisati ovim primjerom: količina nečistoće koju netko tolerira u svom okruženju. Neki ljudi mogu živjeti doslovno u smeću. Postoje emisije koje prikazuju ljude čije su se kuće pretvorile u smetlišta, pa im dolazi ekipa koja će to počistiti. Zanimljivo je promatrati, iako loše odglumljeno, čuđenje tih ljudi oko toga da im netko govori da žive u nehigijenskim uvjetima. Neki ljudi doista mogu otupiti na nečistoću oko sebe, kao što i neki ljudi mogu biti pretjerano usmjereni na čisto, pa im i uvjeti operacione sale mogu izgledati kao smetlište.
No, između te dvije krajnosti se nalazi večina ljudi. Mnogi toleriraju sami sebi neku vrstu nečistoće, glumeći da je sve u redu, ukoliko je fasada u redu. Prisjetimo se sami onog iznenađenja koje doživimo, kad pospremajući kuću, otkrijemo gomile smeća iza ormara kojeg pomaknemo radi generalnog čišćenja. „Tko bi rekao da se skupilo toliko smeća, a sve je izgledalo čisto!“ Da, izgledalo je čisto, i tu je najveći problem...
Udaljenost
Kad iz daljine vidimo neki predmet, ne možemo ga raspoznati sve dok mu se ne približimo. Nečije kretanje nas može podsjetiti na rođaka, prijatelja ili znanca, ali dok se ne približimo dovoljno, nećemo biti sigurni koga vidimo.
Tako je i s grijehom u vlastitom srcu, ukoliko smo udaljeni od sebe nećemo moći vidjeti što se u našem srcu događa. Možda samo konture naslućujemo, ali ne možemo biti sigurni što nam te konture govore. A zar ne živimo udaljeni od sebe dopuštajući da nas nose emocije koje su nam servirane kao vijesti posredsvom bilo kojeg medija. Zar nismo daleko od sebe živeći tuđe živote u mnogim „Big brotherima“, trač rubrikama, škicanjima u tuđa dvorišta, prepričavanjima događaja tuđih života, pogotovo onih izmišljenih ili preuveličanih?
Intimior intimo meo
Sveti Augustin je ovom izrekom dao put kako se liječiti protiv ovih duhovnih bolesti. Bog nam je bliži nego što mi sami sebi. To znači, da ukoliko želim biti blizak sebi, moram biti blizak Bogu. No, cilj blizine nije korist u vidu neke nove sposobnosti ili neke nove duhovne razine, već u smislu čišćenja vlastitog srca.
U mojim školskim i studenstkim danima me je zbunjivala činjenica da su mnogi sveci sebe smatrali jako grešnim ljudima. Pa i sam sveti Pavao kaže da je prvi od grešnika. A onda, polako se shvati, da upravo blizina Bogu otkriva čovjeku sve njegove nedostatke u novom svjetlu i detaljnije i bolje nego bilo koja druga stvarnost na ovom svijetu. Međutim, to otkrivanje ne unosi nemir, nego otvara milosrđu i oproštenju, čežnji za povratak u kuću Očevu, koji započinje priznavanjem vlastitih bjegova i sviješću o nedostojnosti zvati se sinom te prihvaćanjem onoga što ću čuti od Oca, kakva god njegova presuda bila.
Duhovno vježbanje
Na žalost, vježbanje u krepostima je pojam koji više gotovo ne čujemo. A bez toga vježbanja nema nikakvog duhovnog napretka. Sve ono što nam Sveto Pismo govori o trkalištu, duhovnoj borbi, oružju duha, zanemarujemo kao nesuvrmen način govora. Zanemarujući vježbanje u krepostima dopuštamo da se smeće u našem srcu samo gomila
Ispit savjesti
Mnogi molitvenici, pogotovo oni starijega datuma, imaju dobre i učinkovite ispite savjesti, koji se redovito preskaču u pripravi za svetu Ispovijed. Odrecitira se nekoliko naučenih rečenica još za prvu ispovijed iz doba trećeg osnovne, uz to se doda nekoliko pojmova popularne psihologije o pristisku, stresu i nemanju vremena, i mislimo da smo time obavili posao. A isit savjesti je i podizanje tepiha i micanje ormara i dubisko čišćenje madraca i kemijsko čišćenje deka i dezinficiranje kupaonice te odleđivanje zamrzivača.

Gospodine, daruj nam svoga Duha, da nas vodi i nadahnjuje u duhovnoj borbi za spasenje. Ne dopusti da budemo daleko od sebe navinuti na vlastiti grijeh. Daruj nam ustrajnosti u dobru i ne daj postustati u borbi za svetost!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Viri probati