Pun želudac ili puno srce?(18. Nedjelja kroz godinu B, Iv 6,24-35)


Čudesno umnažanje kruha je ostavilo dubok dojam na one koji su tim kruhom nahranjeni. To svjedoči današnje evanđelje. Narod traži Isusa da ga zakralji, jer je očito dobar kralj onaj koji lagano hrani svoj narod. I još k tome besplatno. Bolje se jedostavno ne može poželjeti.
I tu nastaje problem, kojega Gospodin svojim pitanjem odlično detektira: „Tražite me, ali ne zato što vidjeste čudesne znakove, nego zato što se najedoste od onih hljebova i nasitiste se.“
Jedna od osnovnih ljudskih potreba je potreba za samoodržanjem organizma. Za to je nužna hrana u nekom obliku. Mnogi upravo korz ovu paradigmu promatraju život kao borbu za preživljavanje, kao stalni napor da se osiguraju dostatni izvori hrane. To je uzrok mnogih ratova, revolucija, mnogih zala koja su nastala u ovom svijetu. S druge strane, posotji mišljenje da siti ljudi neće raditi društvene probleme, pa kad nahranimo ljude, nestat će mnogi problemi sami od sebe. Pogotovo oni vezani uz takozvane nacionalizme.
Ovih dana čitam u novinama citat jedne književnice koja kaže ovako: „Samo je sit čovjek, neopterećen dužničkim ropstovm, dostojanstven. I savršeno svjestan tko je i što je i gdje je u svemiru.“ Mogu reći da glupaviji citat osobe koja bi se trebala baviti intelektualno-duhovnom aktivnošću nisam čuo. Tito, Staljin, Hitler, Pol Pot, Čaušesku, Milošević (nastavi niz) su bili poprilično siti ljudi, a nimalo svjesni svog mjesta na ovom svijetu i svemiru kao takvom što potvrđuju njihova djela. Pun želudac ne rješava pitanje ljudske egzistencije i to je jasno kao dan. Toliki bezuspješni pokušaji, koji su svi redom započeli u potocima krvi, i doveli do nesreća i ponovnih pokušaja izgradnje društva, jasno svjedoče da čak ni obećanje budućeg blagostanja ne može riješiti pitanje praznine ljudskoga srca.
Zato Gospodin upozorava u današnjem evanđelju svoje sugovornike kako nije Mojsije onaj koji je hranio Izraelski narod u pustinji, nego Gospodin Bog.
Riječ Božja nas uči da smo stvoreni na Njegovu sliku, te od tuda potječe naše dostojanstvo. Upozorava nas da ono što smo učinili svojim bližnjima, jest Njemu samome učinjeno ili neučinjeno, te da ga moramo prepoznati u svakom ljudskom biću. I dok ga hranimo kruhom, da ne smijemo zaboraviti na njegovu dušu.
Čudesno umnažanje kruha je znak, želi uvesti u stvarnost koja se ne vidi fizičkim očima i koja izmiće osjećaju sitosti. U umnažanju kruha Gospodin je prvo pokazao da problem gladi ne rješava dostatna količina novca, već ljudska dobrota, pa tako ni problem sitosti ne može riješiti pun želudac. Naše srce traži sadržaj koji će ga ispuniti, a ukoliko se u njemu ne nastani Gospodin Bog, sile zla će naći plodno tlo i manipulirati našim potrebama za preživljavanje. Osim toga, oni koji su buli čudesno nahranjeni nisu primjetili da su u jednom trenutku postali krdo, rulja, masa. Istog trenutka kad je netko od njih viknuo kako bi Isus iz Nazareta trebao biti zakraljen umjesto one lisice Heroda, oni su odložili svoje osobosti i postali krdo. Zato Isus razgovara s njima, vraćajući ih natrag iz krda u dostojanstvo osobe, koja je po daru Gospodina Boga, sposobna komunicirati s tim istim Bogom.
Ova poruka i odzvanja i nastoji se probiti između reklama za popuste u trgovačkim centrima, naći svoje mjesto između emisija o gastronomiji i zdravom životu, uprokos svim prijeporima u poljoprivredi što treba regulirati a što poticati za proizvodnju, ne dajući se istisnuti predizbornim obećanjima o budućem ekonomskom rastu.
Istina, Gospodin je prvo nahranio ljude, pa im onda tek navijestio dublji smisao, ali ne smije se zaboraviti da on nije stao na hranjenju i u svakom trenutku hranjenja pomno birao i riječi i geste usmjeravajući i to djelo na više stvarnosti.

Sveti Pavao nas danas opominje da ne živimo u „ispraznosti poganske pameti“. Kako se to ne bi dogodilo, potrebno je odložiti staroga čovjeka, onoga koji ide samo za punim želucem.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Viri probati

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje