Što je sv. Pričest? (19. Nedjelja korz godinu B)
Današnji odlomak svetog Evanđelja nastavlja se gdje je
prošlonedjeljni stao i produbljuje teme koje je započeo. Tako, nakon svijesti
da nije kruh samo onaj koji hrani čovjeka, te da nikako ne može napuniti prazninu
ljudskoga srca, danas pred nama stoji pitanje o naravi toga kruha, Tijela
Isusovog, kojeg vjernici primaju u sv. Pričesti.
Prva poruka koja izlazi iz današnjeg odlomka jest da nas ta
stvarnost uvelike nadilazi. Kao što su Isusovi suvremenici teškom mukom
shvaćali što zapravo Isus želi načiniti i reći, tako se i mi počesto mučimo s
naravi same svete Pričesti. Danas nam jasno stoji da je sv. Pričest ni manje ni
više nego Tijelo Kristovo dano kao hrana vječnoga života. I da je Isus Krist
stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina u svakoj svetoj Misi. Tu si
činjenicu treba stalno ponavljati. To nam se i ponavlja svaki put kad primamo
sv. Pričest jer današnji obred sv. Pričesti je veoma jednostavan: svećenik nam
pokaže Hostiju i kaže: „Tijelo Kristovo:“ Mi odgovaramo s Amen. Sama
svećenikova gesta za nas znači i navješaj vjere i pitanje o tome vjerujemo li
doista to što čujemo iz usta svećenika? Odgovor nije samo dio protokola, nego
naša potvrda da je tome doista tako. Svaki put kad se prima sv. Pričest treba
se prisjetiti toga da tim svojim odgovorom deklariramo svoju vjeru u stvarnu
Prisutnost i da taj djelić kruha nije samo to što vidimo svojim očima, nego
Tijelo Kristovo.
Zanimljivo je ovdje
napomenuti molitvu Pravoslavne Crkve neposredno prije pričesti koja započinje
riječima: Ja vjerujem da si Ti stvarno prisutan u kruhu i vinu kojeg ću
primiti....
Mora se priznati da je ta stvarnost neočekivana, kao što
je i sam govor kojeg je Isus dao nakon
umnažanja kruha bio potpuno neočekivan. Jedna je stvar od Boga očekivati da će
mi zadovoljiti materijalne potrebe, kao što je potreba za hranom, a druga je
stvar prihvatiti da bez hrane koju mi on daje ne mogu doći u vječni život. Isus
kao da uporno odbija objašnjavati čudo umnažanja kruha, te pozornost prebacuje
na vječni život. Upozorava da postoji nešto više od sitosti. Tako i mi možemo
Boga svoditi na ono što mislimo da je nama potrebno danas: mir, zadovoljstvo,
opuštanje, sklonište od teškoća života, njegova zajednica nam je dobro društvo
za druženje, zaboravljajući da je Gospodin Bog onaj koji zove na više i bolje u
životu, pozivajući na obraćenje i promjenu vlastitog srca. Sukladno tome
pričest nam može biti samo dio pobožnosti ili samo dio obreda, bez da pred nas
stavi bilo kakav zahtjev za obraćenjem i svetošću.
Zato nisu ni toliko neobični glasovi koji se čuju o potrebi
promjene Crkvene discipline vezane uz pričešćivanje, budući se zanemaruje
božanska dimenzija same svete Pričesti, svodeći je samo na obred i simboliku.
Ukoliko sv. Pričest nije stvarno Isusovo Tijelo, onda mi možemo s njom raditi
po zahtjevima vremena, prilagođavati se potrebama ljudi. Kako vidimo iz
današnjeg odlomka, pa i iz cijelog Evanđelja, Gospodin naš i Spasitelj se na
taj način ne prilagođava svojim suvremenicima, podilazeći njihovim navodnim
potrebama. Da je tomu tako, vjerojatno bi većinu svog javnog djelovanja proveo
hraneći ljude kao neka vrsta putujuće pučke kuhinje.
Iz ovog proizlazi druga dimenzija današnjeg odlomka koja se
može izčitati iz Isusovog odgovora: „Ne mrmljajte među sobom!“ Nakon te
odrješite riječi, slijedi govor o tome da treba biti učenik i to ne bilo čiji
nego Božji.
Sveta se Pričest može jedino ispravno shvatiti iz božjeg
svijeta, iz razuma prosvijetljenog i oplemenjenog vjerom u procesu učeništva.
Učenik je onaj koji polagano usvaja lekciju po lekciju, hodeći prema većem
znanju i razumijevanju određene materije, koji nastoji biti što bolji i
uspješniji u shvaćanju onoga što je stavljeno pred njega. Dobar učenik nastoji
savladati i ono gradivo koje mu je teško, ne drži se samo laganih zadaća i
jedostavih testova.
Kao navještaj i proročanstvo svete Pričesti dana nam je slika
iz Starog Zavjeta i proroka Ilije koji nahranjen kruhom darovanim od Boga u
pustinji hodi četrdeset dana i noći do Božje gore Horeba. Slika koja nama
govori koliko snage ulazi u nas po primanju sv. Pričesti kad vjerujemo da je
ona stvarno Tijelo Kristovo, usmjeravajući nas prema Proslavi i Uskrsnuću.
Primjedbe
Objavi komentar
ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick