Što je sv. Pričest? (19. Nedjelja korz godinu B)


Današnji odlomak svetog Evanđelja nastavlja se gdje je prošlonedjeljni stao i produbljuje teme koje je započeo. Tako, nakon svijesti da nije kruh samo onaj koji hrani čovjeka, te da nikako ne može napuniti prazninu ljudskoga srca, danas pred nama stoji pitanje o naravi toga kruha, Tijela Isusovog, kojeg vjernici primaju u sv. Pričesti.
Prva poruka koja izlazi iz današnjeg odlomka jest da nas ta stvarnost uvelike nadilazi. Kao što su Isusovi suvremenici teškom mukom shvaćali što zapravo Isus želi načiniti i reći, tako se i mi počesto mučimo s naravi same svete Pričesti. Danas nam jasno stoji da je sv. Pričest ni manje ni više nego Tijelo Kristovo dano kao hrana vječnoga života. I da je Isus Krist stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina u svakoj svetoj Misi. Tu si činjenicu treba stalno ponavljati. To nam se i ponavlja svaki put kad primamo sv. Pričest jer današnji obred sv. Pričesti je veoma jednostavan: svećenik nam pokaže Hostiju i kaže: „Tijelo Kristovo:“ Mi odgovaramo s Amen. Sama svećenikova gesta za nas znači i navješaj vjere i pitanje o tome vjerujemo li doista to što čujemo iz usta svećenika? Odgovor nije samo dio protokola, nego naša potvrda da je tome doista tako. Svaki put kad se prima sv. Pričest treba se prisjetiti toga da tim svojim odgovorom deklariramo svoju vjeru u stvarnu Prisutnost i da taj djelić kruha nije samo to što vidimo svojim očima, nego Tijelo Kristovo.
 Zanimljivo je ovdje napomenuti molitvu Pravoslavne Crkve neposredno prije pričesti koja započinje riječima: Ja vjerujem da si Ti stvarno prisutan u kruhu i vinu kojeg ću primiti....
Mora se priznati da je ta stvarnost neočekivana, kao što je  i sam govor kojeg je Isus dao nakon umnažanja kruha bio potpuno neočekivan. Jedna je stvar od Boga očekivati da će mi zadovoljiti materijalne potrebe, kao što je potreba za hranom, a druga je stvar prihvatiti da bez hrane koju mi on daje ne mogu doći u vječni život. Isus kao da uporno odbija objašnjavati čudo umnažanja kruha, te pozornost prebacuje na vječni život. Upozorava da postoji nešto više od sitosti. Tako i mi možemo Boga svoditi na ono što mislimo da je nama potrebno danas: mir, zadovoljstvo, opuštanje, sklonište od teškoća života, njegova zajednica nam je dobro društvo za druženje, zaboravljajući da je Gospodin Bog onaj koji zove na više i bolje u životu, pozivajući na obraćenje i promjenu vlastitog srca. Sukladno tome pričest nam može biti samo dio pobožnosti ili samo dio obreda, bez da pred nas stavi bilo kakav zahtjev za obraćenjem i svetošću.
Zato nisu ni toliko neobični glasovi koji se čuju o potrebi promjene Crkvene discipline vezane uz pričešćivanje, budući se zanemaruje božanska dimenzija same svete Pričesti, svodeći je samo na obred i simboliku. Ukoliko sv. Pričest nije stvarno Isusovo Tijelo, onda mi možemo s njom raditi po zahtjevima vremena, prilagođavati se potrebama ljudi. Kako vidimo iz današnjeg odlomka, pa i iz cijelog Evanđelja, Gospodin naš i Spasitelj se na taj način ne prilagođava svojim suvremenicima, podilazeći njihovim navodnim potrebama. Da je tomu tako, vjerojatno bi većinu svog javnog djelovanja proveo hraneći ljude kao neka vrsta putujuće pučke kuhinje.
Iz ovog proizlazi druga dimenzija današnjeg odlomka koja se može izčitati iz Isusovog odgovora: „Ne mrmljajte među sobom!“ Nakon te odrješite riječi, slijedi govor o tome da treba biti učenik i to ne bilo čiji nego Božji.
Sveta se Pričest može jedino ispravno shvatiti iz božjeg svijeta, iz razuma prosvijetljenog i oplemenjenog vjerom u procesu učeništva. Učenik je onaj koji polagano usvaja lekciju po lekciju, hodeći prema većem znanju i razumijevanju određene materije, koji nastoji biti što bolji i uspješniji u shvaćanju onoga što je stavljeno pred njega. Dobar učenik nastoji savladati i ono gradivo koje mu je teško, ne drži se samo laganih zadaća i jedostavih testova.

Kao navještaj i proročanstvo svete Pričesti dana nam je slika iz Starog Zavjeta i proroka Ilije koji nahranjen kruhom darovanim od Boga u pustinji hodi četrdeset dana i noći do Božje gore Horeba. Slika koja nama govori koliko snage ulazi u nas po primanju sv. Pričesti kad vjerujemo da je ona stvarno Tijelo Kristovo, usmjeravajući nas prema Proslavi i Uskrsnuću.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sakriveni

Zabrane

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje