Oni koji prihvaćaju tvrd govor (21. Nedjelja korz godinu B)
Nerazumijevanje i nezadovoljstvo kod naroda nakon govora o
Stvarnoj Prisutnosti i hrani Presvetog Tijela i Krvi s naroda prešlo je i među
Isusove učenike. I njima je govor nakon znaka umnažanja kruha tvrd i
nerazumjiv. Gospodin ni tu ne popušta, te ide čak i korak dalje jasno govoreći
o svojoj preegzistenciji u krilu Očevu, ne ostavljajući ni milimetra prostora
nikakvim kompromisima.
Osobna vjera u
zajednici
Zaključak ovog događaja je kratak razgovor s Dvanaestoricom,
koja već ovdje ima karakteristike posebne grupe unutar onih koji su oko Isusa.
Oni se odlučuju ostati s njime. Nekako izgleda kao da je zaprvo cijeli događaj
i bio načinjen poradi njih, da vide razliku između ponašanja svjetine, povodljivosti
nekih učenika i osobne vjere. Petar, posebnog statusa unutar posebne Dvanaestorice,
u ime svih izražava svoju vjeru. Osobnu vjeru u ime dvanaestorice i u ime onih
koji će kasnije povjerovati na njihovu riječ.
Stari Zavjet lijepo naviješta ovu situaciju u odlmoku koji se
čuo kao prvo čitanje današnje sv. Mise. ( Jš 24,1-2a 15-17,18b) Jošua prije
ulaska u obećanu zemlju, pred narodom koji se plaši onoga što ga čeka, osobno i
u ime svoje obitelji, kao vođa naroda javno deklarira svoju odanost Gospodinu.
Njegov stav potiče i ostatak naroda da načini isto.
U oba ova slučaja riječ je o prijelomnim trenutcima za osobu,
Petra i Jošuu, koji ne ulaze u neko neodređeno stanje dijaloga, već daju
pristanak cijelim svojim bićem, polažući svo svoje pouzdanje u Gospodina Boga.
Nema tu postavljanja nekih uvjeta, ili traženja olakšica, već se događa čin
nade i pouzdanja, priznavanja veličine Božje, korak vjere koji cijelo biće
predaje u ruke Božje. Bez toga nema istinske vjere, niti izgradnje zajednice
Naroda Božjega. Osobna vjera, ona koja se ne obazire na stavove drugih i koja
se predaje postaje temelj života i svake osobe pojedino i zajednice kao Tijela
Kristova.
Nevjera i izdaja
U oči jako upada primjedba evanđeliste Ivana o onima koji su
otpali, kao i njezino stavljanje u kontekst Judine izdaje, koja u tim trenucima
nije bila nikome, osim Isusa, niti u primisli. Ovjde je jasno istaknuta veza
između nevjere i izdaje.
Možda bi neki učenici ostali s Isusom da on nije tako
radikalno govorio o Stvarnoj Prisutnosti i hrani Presvetog Tijela i Krvi. Možda
bi netko rekao: „Ajmo mi ovako: čudesa i zakon ljubavi su mi prihvatljivi, o
okretanju drugog obraza još moram malo razmisliti, molitve mi se baš sviđaju,
nije mi problem služiti siromasima, ali ovo o hrani Tijela i Krvi mi baš ne ide
pod kapu, je li to dosta da budem barem malo učenik?“
Mi vidimo da nije, te
da se ne može na taj način pristupati vjeri.
U svojoj enciklici Svjetlo Vjere (Lumen fidei), papa Franjo
je potvrdio tradicionalni nauk Crkve koji govori o tome kako se Vjera prihvaća
u njezinoj cjelovitosti onako kako je predana (pogledati brojeve od 65 do 70). Onaj
tko bi odbacivao jedan dio vjere, odbacuje njezinu cjelinu. Zato je potrebno
posebo u njezinom prenošenju jako paziti da se ne bi nešto ispustilo, zanemarilo
ili umanjilo.
Otajstvo braka
Odlomak poslanice sv. Pavla Efežanima (Ef, 5 21-32) iz
današnje sv. Mise daje nam još dodatno svjetlo o prihvaćanju „tvrdog govora“.
Podložnost i predanje koje se događaju između muža i žene u
braku nije savjet za uspješan brak, već poklad vjere temeljen na Otajstvu
Krista i Crkve. Brak je puno dublja stvarnost od onih koji ga pokušavaju iterpretirati robujući ideologijama.
Tvrd govor o braku zahtjeva pristajanje i navještanje istoga.
Ne možemo ne usmjeriti
svoje misli prema nadolazećoj sinodi o obitelji ove jeseni u Rimu. Ne možemo ne
biti svjesni zabrinjavajućih riječi koje čujemo od stožernika Crkve upravo o
ublažavanju tvrdoga govora iz perspektive „boljeg“ pristupa ljudima. Takav,
„pastoralno usmjereni pristup“ više ne bi bio govor cjelovitog nauka Crkve, već
nečija interpretacija skrojena po mjeri vlastita nerazumjevanja i nevjere. Zato
treba žarko moliti za sve sudionike sinode o obitelji ove jeseni u Rimu,
posebice da ne oslabi njihova vjera.
Petar je hrabro rekao svoje, Jošua je hrabro rekao svoje,
danas to treba učiniti jednako Petar naših dana, u zajedištvu s nasljednicima
Dvanaestorice.
Milost
Prihvaćanje „tvrdog govora“ nije jednostavno i traži i
odricanje i žrtvu, sve ono što ulazi u opis vjerničke egzistencije. No, mi
znademo i za milost koja predhodi i prati svako naše dobro djelo. Bez nje bi
naše postojanje u Vjeri bilo nemoguće ili barem poprilično mučenje s paketom
kojeg je teško nositi.
Zato i postoji hrana Tijela i Krvi da nas hrani na zemaljskoj
cesti, daje nam snagu, oblikuje nas u prihvaćanju i živjenju. Nemojmo je
odbacivati!
Mnogi danas znaju , a nevjeruju . Znaju što je Isus rekao , žele biti Njegovi i s Njim , ali nevjeruju . Jer da vjeruju da jedu i piju pravo Njegovo Tijelo i pravu Njegovu Krv nebi se tako ravnodušno ponašali .Jer Njegovo je Tijelo pravo Tijelo i Krv prava Krv .Mnogima je to samo simbolika . I baš kao i oni učenici koji onda napustiše Isusa zbog tvrdog govora i ovi danas traže da im se škakljaju uši . I o ćemu su oni mogli svjedočit kad su Ga napustili prije uhićenja , Muke , Smrti na križu , Uskrsnuća , Uzašašća ... Bilo je lijepo ići uz Isusa dok je liječio , oslobađao , čudesa činio . Ovo hoću , ovo neću . Ovo mi paše i škaklja uši , a ovo je tvrd i opor govor , Uzmi sve ili ćeš otpasti i ostaviti sve . Zato prvenstveno molimo Oca da nas privuće , da nas priljubi uz Isusa ,da nam da dara prihvatiti tvrd govor da ne otpadnemo . Robelar
OdgovoriIzbriši