Oni koji prihvaćaju tvrd govor (21. Nedjelja korz godinu B)

Nerazumijevanje i nezadovoljstvo kod naroda nakon govora o Stvarnoj Prisutnosti i hrani Presvetog Tijela i Krvi s naroda prešlo je i među Isusove učenike. I njima je govor nakon znaka umnažanja kruha tvrd i nerazumjiv. Gospodin ni tu ne popušta, te ide čak i korak dalje jasno govoreći o svojoj preegzistenciji u krilu Očevu, ne ostavljajući ni milimetra prostora nikakvim kompromisima.

Osobna vjera u zajednici

Zaključak ovog događaja je kratak razgovor s Dvanaestoricom, koja već ovdje ima karakteristike posebne grupe unutar onih koji su oko Isusa. Oni se odlučuju ostati s njime. Nekako izgleda kao da je zaprvo cijeli događaj i bio načinjen poradi njih, da vide razliku između ponašanja svjetine, povodljivosti nekih učenika i osobne vjere. Petar, posebnog statusa unutar posebne Dvanaestorice, u ime svih izražava svoju vjeru. Osobnu vjeru u ime dvanaestorice i u ime onih koji će kasnije povjerovati na njihovu riječ.

Stari Zavjet lijepo naviješta ovu situaciju u odlmoku koji se čuo kao prvo čitanje današnje sv. Mise. ( Jš 24,1-2a 15-17,18b) Jošua prije ulaska u obećanu zemlju, pred narodom koji se plaši onoga što ga čeka, osobno i u ime svoje obitelji, kao vođa naroda javno deklarira svoju odanost Gospodinu. Njegov stav potiče i ostatak naroda da načini isto.

U oba ova slučaja riječ je o prijelomnim trenutcima za osobu, Petra i Jošuu, koji ne ulaze u neko neodređeno stanje dijaloga, već daju pristanak cijelim svojim bićem, polažući svo svoje pouzdanje u Gospodina Boga. Nema tu postavljanja nekih uvjeta, ili traženja olakšica, već se događa čin nade i pouzdanja, priznavanja veličine Božje, korak vjere koji cijelo biće predaje u ruke Božje. Bez toga nema istinske vjere, niti izgradnje zajednice Naroda Božjega. Osobna vjera, ona koja se ne obazire na stavove drugih i koja se predaje postaje temelj života i svake osobe pojedino i zajednice kao Tijela Kristova.

Nevjera i izdaja

U oči jako upada primjedba evanđeliste Ivana o onima koji su otpali, kao i njezino stavljanje u kontekst Judine izdaje, koja u tim trenucima nije bila nikome, osim Isusa, niti u primisli. Ovjde je jasno istaknuta veza između nevjere i izdaje.

Možda bi neki učenici ostali s Isusom da on nije tako radikalno govorio o Stvarnoj Prisutnosti i hrani Presvetog Tijela i Krvi. Možda bi netko rekao: „Ajmo mi ovako: čudesa i zakon ljubavi su mi prihvatljivi, o okretanju drugog obraza još moram malo razmisliti, molitve mi se baš sviđaju, nije mi problem služiti siromasima, ali ovo o hrani Tijela i Krvi mi baš ne ide pod kapu, je li to dosta da budem barem malo učenik?“

 Mi vidimo da nije, te da se ne može na taj način pristupati vjeri.

U svojoj enciklici Svjetlo Vjere (Lumen fidei), papa Franjo je potvrdio tradicionalni nauk Crkve koji govori o tome kako se Vjera prihvaća u njezinoj cjelovitosti onako kako je predana (pogledati brojeve od 65 do 70). Onaj tko bi odbacivao jedan dio vjere, odbacuje njezinu cjelinu. Zato je potrebno posebo u njezinom prenošenju jako paziti da se ne bi nešto ispustilo, zanemarilo ili umanjilo.

Otajstvo braka

Odlomak poslanice sv. Pavla Efežanima (Ef, 5 21-32) iz današnje sv. Mise daje nam još dodatno svjetlo o prihvaćanju „tvrdog govora“.

Podložnost i predanje koje se događaju između muža i žene u braku nije savjet za uspješan brak, već poklad vjere temeljen na Otajstvu Krista i Crkve. Brak je puno dublja stvarnost od onih koji ga pokušavaju  iterpretirati robujući ideologijama.

Tvrd govor o braku zahtjeva pristajanje i navještanje istoga.

 Ne možemo ne usmjeriti svoje misli prema nadolazećoj sinodi o obitelji ove jeseni u Rimu. Ne možemo ne biti svjesni zabrinjavajućih riječi koje čujemo od stožernika Crkve upravo o ublažavanju tvrdoga govora iz perspektive „boljeg“ pristupa ljudima. Takav, „pastoralno usmjereni pristup“ više ne bi bio govor cjelovitog nauka Crkve, već nečija interpretacija skrojena po mjeri vlastita nerazumjevanja i nevjere. Zato treba žarko moliti za sve sudionike sinode o obitelji ove jeseni u Rimu, posebice da ne oslabi njihova vjera.

Petar je hrabro rekao svoje, Jošua je hrabro rekao svoje, danas to treba učiniti jednako Petar naših dana, u zajedištvu s nasljednicima Dvanaestorice.

Milost

Prihvaćanje „tvrdog govora“ nije jednostavno i traži i odricanje i žrtvu, sve ono što ulazi u opis vjerničke egzistencije. No, mi znademo i za milost koja predhodi i prati svako naše dobro djelo. Bez nje bi naše postojanje u Vjeri bilo nemoguće ili barem poprilično mučenje s paketom kojeg je teško nositi.

Zato i postoji hrana Tijela i Krvi da nas hrani na zemaljskoj cesti, daje nam snagu, oblikuje nas u prihvaćanju i živjenju. Nemojmo je odbacivati!