Župnik Arški




Kad je godine proglašena Godina svećenika, kao uzor je bio stavljen sv. Ivan Marija Vianney, Arški Župnik. Danas, na njegov spomen je dobro za svakog svećenika, a posebno župnika, razmatrati o njegovom liku i djelu. Meni su osobno tri njegove poruke inspirativne.
1.      Često se govori kako je on bio slab đak, ali izuzetno pobožan. Tu se može, na prvi pogled, sakrivati određeni antiintelektualizam, ali tomu nije tako. Iako je imao slabe ocjene, on nije odustajao od učenja niti ni u jednom trenutku odbacio važnost razuma i poznavanja poklada Vjere. Koliko god mu je to pričinjavalo muku i davalo slabe rezultate u vidu ocjena na fakultetu. Jedno je imati lošiju startnu poziciju u vidu slabije obdarenosti, a drugo je ne iskoristiti niti tu startnu poziciju. Žarka pobožnost je bila kruna na njegove napore da nauči ono što jedan župnik mora znati. Tužo je promatrati učenje na teološkom fakultetu kao zadovoljenje nužne forme koje prestaje trenutkom zatvaranja vrata istoga nakon podizanja diplome. Rast, bez kojeg nema smislenog života, posebice za svećenika, nemoguć je bez stalnog učenja i provjeravanja onoga što se naučilo na fakultetu.
2.      Nepobožna i neznabožačka župa je postala njegov osobni problem. To što se njegovi vjernici nisu znali moliti, što su živjeli daleko od Boga zakopčani u svoje grijehe i probleme, on je shvatio kao svoj problem. Osim zauzeto pastorala, on se založio oko vlastite svetosti. Meni se čini da mi danas više vjerujemo pastoralnim metodama, posebno onima s mnogo druženja, a manje osobnoj izgradnji koja oblikuje svjedoka vjere.
3.      U nastojanju oko promjene klime u župi, lovio je „velike igrače“. Obraćenje gradonačelnika, izvlačenje te duše iz zagrljala liberalizma i masonerije, je putokaz da se treba tražiti osobna obraćenja, a ne samo ići prema masama. Mi smo na žalost, premalo duhovnici, a previše sve ostalo. I malo težimo za time.

Sveti Župniče, moli za nas, da budemo dostojni svoga imena i službe!

Primjedbe

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zabrane

U nedavnim raspravama o zlu pobačaja u našem društvu mnoge „progresivne“ nakupine kao glavni argument u svoju korist ponavljaju tezu: „Zabrane ne bi riješile taj problem. Ukoliko bi pobačaj bio zabranjen, činio bi se ilegalno. Zabrane nisu dobre, i njima se ništa ne može popraviti.“  Najgore moguće zlo koje se može trenutno nekome načiniti jest da mu se nešto zabrani. I nije problem u tome kad to govore oni čija je glava napunjena ideologijom uništavanja života u sebi i oko sebe, već je veći problem kad na takvu genijalnu ideju dođe jedan svećenik (ili više njih), kao što se to s povećom radošću moglo pročitati u prošlotjednom Večernjem listu, kad je čitateljstvo počašćeno portretom i mudrošću jednog urednika. O tome što znači zabrana u Svetoj i spasonosnoj Vjeri Katoličkoj, ne bih sad pisao, već me zanima jedan društveni vid cijelog problema. To što živimo u društvu zabrana sa svih strana, izgleda da malo kome smeta. Sintagma „nulte tolerancije“ nije ništa drugo nego zabrana n
Pročitajte više

Sakriveni

Kad smo na početku korizme čitali iz evanđelja  po Mateju riječi Gospodinove o skrivenoj molitvi, postu i milostinji, ni slutili nismo koje se značenje krije u danima pred nama. Doista, večina vjernika svoje molitve, postove i milostinju, protiv svoje volje, obavlja u skrivenosti svojega doma. Popularne priče o odbacivanju vjerskog formalizma u paketu s trijumfalizmom sad dobivaju potpuno novo značenje. Dok smo se u jednom trenutku povijesti trudili toliko ne robovati formalizmu i držati se skrivenosti da smo molitvu, post, pokoru tako dobro sakrili da je ni sami više nismo mogli naći niti u jednom zakutku, sad odjednom shvaćamo kako smo jednostavno iščezli s pozornice ovog svijeta. Za ilustraciju ovoj mislim prepričat ću jučerašnji razgovor s jednim svojim rođakom. Čovjek radi na građevini. I unatoč svim restrikcijama, njegovo je gradilište otvoreno ( ne obnavlja ništa u Zagrebu ), te se čovjek čudi kako se na njih ne odnose nikakve restrikcije. Ja sam mu rekao da ima rješenje
Pročitajte više

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje

Kako se buka oko (ne)pričešćivanja djeteta s Downovim  sindromom ne stišava, htio bih i sam nešto reći na tu temu. Iz jednog malo drugačijeg kuta. Ne želim u ovom upisu ulaziti  niti u rasprave oko toga je li župnik pogriješio i kako, niti se zgražati nad svim reakcijama „zabrinute“ javnosti. Te su stvari poprilično poznate. Meni se čini da je ovaj slučaj otkrio jedan drugi problem, mnogo dublji u životu Crkve. A to je pitanje pastorala, kojega mnogi zovu permisivni pastoral ili po seljački : krsti sve što se krstiti dade. Ljudi u Crkvi, a tu prvenstveno mislim na svećenike i biskupe, postali su žrtvama vlastite popustljivosti u pastoralu. Više ne postoji jasna granica koja kaže da se nešto ne može napraviti. Svi se mogu i krstiti i pričestiti i krizmati i vjenčati i pokopati. Dugo bi trajalo nabrajanje situacija u kojima je neki župnik pokušao ozbiljno služiti i ljudima i Bogu, pa nekome odgodio ili jako dugo odgodio primanje nekog sakramenta. Kad god bi se netko takav potužio
Pročitajte više