Pun želudac ili puno srce?(18. Nedjelja kroz godinu B, Iv 6,24-35)
Čudesno umnažanje kruha je ostavilo dubok dojam na one koji
su tim kruhom nahranjeni. To svjedoči današnje evanđelje. Narod traži Isusa da
ga zakralji, jer je očito dobar kralj onaj koji lagano hrani svoj narod. I još
k tome besplatno. Bolje se jedostavno ne može poželjeti.
I tu nastaje problem, kojega Gospodin svojim pitanjem odlično
detektira: „Tražite me, ali ne zato što vidjeste čudesne znakove, nego zato što
se najedoste od onih hljebova i nasitiste se.“
Jedna od osnovnih ljudskih potreba je potreba za
samoodržanjem organizma. Za to je nužna hrana u nekom obliku. Mnogi upravo korz
ovu paradigmu promatraju život kao borbu za preživljavanje, kao stalni napor da
se osiguraju dostatni izvori hrane. To je uzrok mnogih ratova, revolucija,
mnogih zala koja su nastala u ovom svijetu. S druge strane, posotji mišljenje
da siti ljudi neće raditi društvene probleme, pa kad nahranimo ljude, nestat će
mnogi problemi sami od sebe. Pogotovo oni vezani uz takozvane nacionalizme.
Ovih dana čitam u novinama citat jedne književnice koja kaže
ovako: „Samo je sit čovjek, neopterećen dužničkim ropstovm, dostojanstven. I
savršeno svjestan tko je i što je i gdje je u svemiru.“ Mogu reći da glupaviji
citat osobe koja bi se trebala baviti intelektualno-duhovnom aktivnošću nisam
čuo. Tito, Staljin, Hitler, Pol Pot, Čaušesku, Milošević (nastavi niz) su bili
poprilično siti ljudi, a nimalo svjesni svog mjesta na ovom svijetu i svemiru
kao takvom što potvrđuju njihova djela. Pun želudac ne rješava pitanje ljudske
egzistencije i to je jasno kao dan. Toliki bezuspješni pokušaji, koji su svi
redom započeli u potocima krvi, i doveli do nesreća i ponovnih pokušaja
izgradnje društva, jasno svjedoče da čak ni obećanje budućeg blagostanja ne
može riješiti pitanje praznine ljudskoga srca.
Zato Gospodin upozorava u današnjem evanđelju svoje
sugovornike kako nije Mojsije onaj koji je hranio Izraelski narod u pustinji,
nego Gospodin Bog.
Riječ Božja nas uči da smo stvoreni na Njegovu sliku, te od
tuda potječe naše dostojanstvo. Upozorava nas da ono što smo učinili svojim
bližnjima, jest Njemu samome učinjeno ili neučinjeno, te da ga moramo
prepoznati u svakom ljudskom biću. I dok ga hranimo kruhom, da ne smijemo
zaboraviti na njegovu dušu.
Čudesno umnažanje kruha je znak, želi uvesti u stvarnost koja
se ne vidi fizičkim očima i koja izmiće osjećaju sitosti. U umnažanju kruha
Gospodin je prvo pokazao da problem gladi ne rješava dostatna količina novca,
već ljudska dobrota, pa tako ni problem sitosti ne može riješiti pun želudac.
Naše srce traži sadržaj koji će ga ispuniti, a ukoliko se u njemu ne nastani
Gospodin Bog, sile zla će naći plodno tlo i manipulirati našim potrebama za
preživljavanje. Osim toga, oni koji su buli čudesno nahranjeni nisu primjetili
da su u jednom trenutku postali krdo, rulja, masa. Istog trenutka kad je netko
od njih viknuo kako bi Isus iz Nazareta trebao biti zakraljen umjesto one
lisice Heroda, oni su odložili svoje osobosti i postali krdo. Zato Isus
razgovara s njima, vraćajući ih natrag iz krda u dostojanstvo osobe, koja je po
daru Gospodina Boga, sposobna komunicirati s tim istim Bogom.
Ova poruka i odzvanja i nastoji se probiti između reklama za
popuste u trgovačkim centrima, naći svoje mjesto između emisija o gastronomiji
i zdravom životu, uprokos svim prijeporima u poljoprivredi što treba regulirati
a što poticati za proizvodnju, ne dajući se istisnuti predizbornim obećanjima o
budućem ekonomskom rastu.
Istina, Gospodin je prvo nahranio ljude, pa im onda tek
navijestio dublji smisao, ali ne smije se zaboraviti da on nije stao na
hranjenju i u svakom trenutku hranjenja pomno birao i riječi i geste
usmjeravajući i to djelo na više stvarnosti.
Sveti Pavao nas danas opominje da ne živimo u „ispraznosti
poganske pameti“. Kako se to ne bi dogodilo, potrebno je odložiti staroga
čovjeka, onoga koji ide samo za punim želucem.
Primjedbe
Objavi komentar
ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick