Briga oko čistoće (22. Nedjelja kroz godinu B)

Današnje Evanđelje donosi poznati odlomak u kojem Gospodin Isus objašnjava svojim suvremenicima što čovjeka čini čistim pred Bogom.

Briga oko čistoće

Ovaj razgovor (Mk 7,8-23) se uklapa u Isusovu izreku da on nije došao dokinuti, već ispuniti Zakon. Naime, on strpljivo tumači što čovjeka čini čistim pred Bogom, jer je to temeljno pitanje vjere. To pitanje se jasno očituje u današnjem psalmu 15, koji se čita kao otpjevni psalam današnje liturgije. Pitanje, „tko smije prebivati u šatoru tvome“, je pitanje o obrednoj čistoći. Ono propituje što čovjek treba sve činiti da bi mogao doći u šator sastanka, onaj šator koji je izvan tabora, u koji se ulazi tek nakon duge i posebne priprave. Sama analiza ovoga psalma bi bila dovoljna da se napravi kompletan program života. Za današnje razmišljanje je dovoljno reći kako riječi današnjeg psalma treba provoditi u njihovoj doslovnosti.

Osjetljivost na vlastitu čistoću, kad stupamo pred lice Božje u bogoslužju Crkve ili u osobnoj molitvi je karakteristika pravoga vjernika. Na to nas podsjeća i sveta voda na ulazu u crkvu. Tih nekoliko kapi koje prinesemo na svoje čelo čineći znak križa nas trebaju posjetiti da je Bog onaj koji pere našu grešnost, koje moramo uvijek biti svjesni. Zato i sv. Misa započinje obredom priznavanja grijeha, da bi nas pročišćene pripustila Otajstvu Stvarne Prisutnosti.

Nutarnje i vanjsko

Gospodin Isus, dajući prednost nutarnjem, ne isključuje vanjske znakove vjere. On upozorava da nutarnje oblikuje čovjeka, u oba pravca: dobra i zla. Kao što nutarnji mrak i grešnost čovjekovog srca čine da mu sve vanjsko bude nečisto, tako i nutarnja čistoća čini da sve vanjsko bude čisto tvoreći od vjernika skladnu cjelinu osobe.

Zato preveliko instistiranje na vanjskome može od vjere napraviti samo higijenski propis, tražeći zadovoljenje forme. Međutim, inzistiranje na samo nutarnjem, bez vanjskih znakova vjeru čini bezobličnom i neučinkovitom, vodi čovjeka u ništavilo. Onaj koji se izvlači samo na nutarnje stanje duha, ili kako se to već zove, bez problema može ući u crkvu noseći kratke hlače i potkošulju tvrdeći da ulazi čista i skrušena srca kojemu ne treba dokazivanje pred drugim ljudima u vidu poštivanja konvencija nametnutih u nekim mračnim vremenima.

Vjernik je skladna osoba, kojoj srce govori kako će njegova vanjština izgledati.

Amen!

Vraćajući se u ovom razmišljanju već spomenutom PS 15, dobro je primjetiti jednu lijepu etimologiju. U hebrejskom, onaj koji smije prebivati u šatoru Gospodnjem je „tamin“, izraz koji prepoznajemo u riječi „taman“, a značio bi uravnotežen, čestit. Ta je riječ povezana s rječju „amen“, dolazi iz istog korjena. To će reći da jedino vjera može učiniti čovjeka uravnoteženim.

Sredjovjekovna je literatura razvila jednu zgodnu književnu vrstu: priručnici za život i ponašanje plemića. Ti su priručnici (Specula regum ili Specula principum) objašnjavali mladim plemićima kako se trebaju ponašati u životu zato što su kršćani i još k tome plemenita roda. Uz stožerne kreposti vjere, ufanja i ljubavi kao odlike kršćanina se pokazuju: kontrola emotivnosti, radost života kao pozitivan stav prema dužnostima i velikodušnost kao način ophođenja prema svima, a posebno potrebitima. Kao glavni motiv takvog profila ponašanja navodi se činjenica da je adrsat tih uputa kršćanin.

Koliki li će kršćani radije posegnuti za savjetima za uspješnost na boli kojem polju, nego da uzmu u ruke neko od djela svetaca koji opisuju kako se kršćanski živi. Prebogata baština duhovnih pisaca ostaje mnogima, na žalost, samo natuknica u enciklopedijama.

Svaki dobar dar odozgor je

Tako nas danas upozorava sv. Jakov apostol. Razmatrajući vlastite (ne)uravnoteženosti, jedini put koji nam se kao ispravan otvara jest put milosti posredovane Sakramentima, posebice Ispovijedi i Pričesti.

Sv. Ispovijed nas čisti, po oproštenju, ispravlja nesrazmjer između nutrine i vanjštine, a sv. Pričest nas jača, hraneći direktno naše srce da bi bilo ispunjeno Bogom. To su darovi koji nam dolaze odozgor.