Postovi

Sakriveni

Kad smo na početku korizme čitali iz evanđelja  po Mateju riječi Gospodinove o skrivenoj molitvi, postu i milostinji, ni slutili nismo koje se značenje krije u danima pred nama. Doista, večina vjernika svoje molitve, postove i milostinju, protiv svoje volje, obavlja u skrivenosti svojega doma. Popularne priče o odbacivanju vjerskog formalizma u paketu s trijumfalizmom sad dobivaju potpuno novo značenje. Dok smo se u jednom trenutku povijesti trudili toliko ne robovati formalizmu i držati se skrivenosti da smo molitvu, post, pokoru tako dobro sakrili da je ni sami više nismo mogli naći niti u jednom zakutku, sad odjednom shvaćamo kako smo jednostavno iščezli s pozornice ovog svijeta. Za ilustraciju ovoj mislim prepričat ću jučerašnji razgovor s jednim svojim rođakom. Čovjek radi na građevini. I unatoč svim restrikcijama, njegovo je gradilište otvoreno ( ne obnavlja ništa u Zagrebu ), te se čovjek čudi kako se na njih ne odnose nikakve restrikcije. Ja sam mu rekao da ima rješenje

Zaručnik nam je ugrabljen

Ovih dana, više nego ijedna druga riječ, prolazi mi kroz glavu riječ Gospodinova u kojoj upozorava da će njegovi učenici postiti onda kad im bude Zaručnik ugrabljen. Naš naraštaj nije niti slutiti mogao kako su ove riječi duboke i strašne i pune bola. Mnogi se osjećaju upravo tako: bez sv. Mise, Ispovijedi, pobožnosti, bez mogućnosti dolaska u crkvu. Svećenici su bez naroda, sami mole i prikazuju sv. Mise. Ovo je vrijeme velike čežnje. I nije samo riječ o tome da smo ostali bez mnogih pogodnosti života, već da se osjećamo odsječeno od svog Izvora. Vjerujem kako će se u ovom vremenu ta čežnja za Sakramentima preobraziti u svjesnu i duboku odluku mnogih vjernih duša da nikad više ne žive daleko od tih sredstava milosti. Sad nam postaje jasno kolika je privilegija biti na sv. Misi. Nikad više se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Kao niti jedna dobrobit koju uživamo. Sve to može, i jest, biti u trenu oduzeto. Vjerujem da će se ljudi početi ponovno učiti da se i u krugu obitelji m

Okrunjena panika

Prije nekoliko godina, na zabavi nakon župnog proštenja, razgovarao sam s jednim svojim župljaninom o tome kako je te godine bilo zatjevno organizirati sve što je pripadajuće za taj dan. Jadao mi se o mukama različitih udruga i društava na poručju moje župe, o nedaćama s kojima se susreću, a na kraju svoje jadikovke postavio mi je pitanje: „Pa kaj smo mi Bogu zgrešili?“ Ja sam mu odgovorio: „Za ovo kratko vrijeme koliko sam ovjde imam podulji popis, a za prijašnje vrijeme mogu samo nagađati. Imate li jedno dva tjedna vremena da vam u kratkim crtama odgovorim na vaše pitanje?“ Slušajući i gledajući vijesti oko, kako je sad sve više očito, pandemije koronavirusa, ne mogu ne zapitati se za što smo ovime sve kažnjeni? I znam da je popis poprilično dugačak, i na osobnoj razini i na svakoj višoj. Žao mi je da se o tome više ne govori. Svjestan sam da će onaj koji prvi javno progovori o tome doživjeti popriličnu količinu bijesa, ali treba i to prihvatiti. Povijest Crkve nas uči da se k

Telekineza

Eto mene natrag na blogosferu nakon podosta vremena. Razlozi mojeg izbivanja su mnogovrsni, kao i razlozi mog povratka. Istina, u proteklom je razdoblju bilo mnoštvo tema u životu Crkve, kako opće, tako i partikularne, o kojima se moglo pisati na najrazličitije načine. Za neke teme bolje da ih se nisam dotaknuo, jer nisam siguran bih li mogao zadržati objektivnost i hladnu glavu. No, najnovija histerija oko korinavirusa me potakla da počnem iz početka. Poseban razlog su odredbe nekih naših biskupija oko „sanitarnih“ mjera. Ukratko: mičite svetu vodu iz crkava, nema pružanja mira niti rukovanja i najvažnije je da se Pričest dijeli samo na ruku. Već kratki pogled i nekoliko minuta razmišljanja pokazuju kako ove mjere ne mogu zaštititi nikoga, niti išta spriječiti. Posebno ne dijeljenje Pričesti na ruku. Stoga mi je palo na pamet da bi se trebalo početi vježbati sposobnosti telekineze. I lijepo bezkontaktno, telekinezom, dijeliti Pričest. I svi sretni, zaštićeni. Istina, mali je

Zamolba čitateljima bloga

Saznao sam ovih dana jednu strašnu vijest: proteklih je dana u mojoj župi počinjeno svetogrđe gaženjem Svete Hostije. Molim stoga čitatelje ovog bloga, da kad pročitaju ovaj post odrede neki čin pokore kao zadovoljštinu za taj gnjusan i gadan čin. Molim za razumijevanje poradi neiznošenja detalja te strahote. Bez obzira, slažete li se s mojim stavovima ili ne, ukoliko ste imalo pobožna duša, ponizno molim da se odazovete ovoj mojoj molbi. Slijedećeg ću tjedna organizirati dva pokornička dana u svojoj župi: srijedu i petak, s postom, molitvom pokorničnih psalama i klanjanjem pred Presvetim kao zadovoljštinu. Nije potrebno da znadete koja je to župa, dovoljno je da kao dobri katolici svoje žrtve i molitve prinesete Gospodinu, a on zna u svojoj svemogućnosti za koga su. p.s. ova strahota nema nikakve veze s pričešćivanjem na ruku, iako će od sad do daljnjega u mojoj župi biti onemogućeno. Hvala na pomoći i razumijevanju, vaš seoski župnik Alexius

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje

Kako se buka oko (ne)pričešćivanja djeteta s Downovim  sindromom ne stišava, htio bih i sam nešto reći na tu temu. Iz jednog malo drugačijeg kuta. Ne želim u ovom upisu ulaziti  niti u rasprave oko toga je li župnik pogriješio i kako, niti se zgražati nad svim reakcijama „zabrinute“ javnosti. Te su stvari poprilično poznate. Meni se čini da je ovaj slučaj otkrio jedan drugi problem, mnogo dublji u životu Crkve. A to je pitanje pastorala, kojega mnogi zovu permisivni pastoral ili po seljački : krsti sve što se krstiti dade. Ljudi u Crkvi, a tu prvenstveno mislim na svećenike i biskupe, postali su žrtvama vlastite popustljivosti u pastoralu. Više ne postoji jasna granica koja kaže da se nešto ne može napraviti. Svi se mogu i krstiti i pričestiti i krizmati i vjenčati i pokopati. Dugo bi trajalo nabrajanje situacija u kojima je neki župnik pokušao ozbiljno služiti i ljudima i Bogu, pa nekome odgodio ili jako dugo odgodio primanje nekog sakramenta. Kad god bi se netko takav potužio

Viri probati

Nedavno je u Die Zeitu izašao još jedan intervju. Pa je slavnovladajući Papa spomenuo kako bi se moglo razmišljati o ređenju oženjenih muškaraca, koji su se predhodno dokazali za svećenike, kako bi se odgovorilo na veliki problem nedostatka svećenika. Iako se izjava može tumačiti u nekoliko smjerova, na što smo već naučili u takvim situacijama, jasno je kamo je razgovor u javnosti krenuo. Ponovno, nitko nije ništa demantirao niti objasnio, barem do sada, tako da ostaje otvorena sumnja u nakanu te izjave. No, razmišljajući i razgovarajući s poznatim i nepoznatima o toj temi sjedio sam se jednog razgovora kojeg sam u vrijeme Domovinskog rata kao jako mlad svećenik vodio s jednim „biskupom“ Anglikanske crkve. Ime sam mu, na žalost zaboravio, dovezao je humanitarnu pomoć, a ja sam bio u njegovom društvu prigodom jedne večere. Kako nismo mogli razgovarati o nogometu, jer to njega nije baš zanimalo, i navija za potpuno krivi klub, počeli smo razgovarati o vjeri i stanju vjere. Pričao