Svećenička imovina
Ima već podosta vremena, kako se želim pozabaviti ovim
pitanjem. U ovom ću se razmišljanju ograničiti na imovinu dijacezanskih
svećenika. Redovnici imaju zavjet siromaštva, pa način na koji redovi uređuju posjedovanje reda ili samostana
s posjedovanjem pojedinca nije trenutno predmet mog razmišljanja. No, i to
otvara jedan veliki prostor za ozbiljnu analizu.
Posebno želim
naglasiti: ovo nije rasprava o pojedinim osobama, već o načelima.
Dijacezanski svećenici imaju pravo na posjedovanje i nisu
položili zavjet siromaštva. Stara praksa Crkve, još od apostolskih vremena,
govori da onaj koji služi Oltaru od Oltara i živi. Povijest je sa svim svojim
uspjesima i padovima donjela najrazličitije vrste primjera kako su te stvari
rješavane i na osobnoj i na institucionalnoj razini. I nekako je samo po sebi
jasno da se tu stvari svode na pitanje prave mjere. No, kako je tu „pravu
mjeru“ izuzetno teško naći, te kako se ona gotovo uvijek svodi na vlastito
tumačenje tog pojma, meni se sve više čini da je najispravniji put kojim bi što
se tiče posjedovaja svećenika trebalo ići skromnost.
Skromnost ne isključuje posjedovanje, ali ga svodi samo na
upotrebu materijalnih dobara kojima se ionako treba razborito služiti kako bi
poslužila na putu prema vječnom spasenju.
Pouzdanje i napast
Postoji jedna legenda kako je sv. Franjo obećao svojim
sinovima, da ako će na svijetu ostati samo jedan kruh, polovica će biti za
njegove sinove. Meni ta legenda govori o pouzdanju u Gospodina Boga, koji se
brie i za vrapce, koji je izbrojao vlasi na našoj glavi i kojemu smo vredniji
nego mnoštovo vrabaca.
Međutim, napast naravi je nešto što se nikako ne smije
zanemariti. U određenim godinama svoga života, čovjek se želi okrenuti iza sebe
i vidjeti što je stvorio u životu. Nekako se najlakše mjere materijalne stvari,
pa zato mnogi vole graditi: crkve, dvorane, ustanove, zavode, „ono što će
ostati i kad nas ne bude“.
Iako je današnja
tehnologija u automobilskoj industriji toliko napredovala, da je teško kupiti
potpuno nekvalitetan auto kao za vrijeme dok su postojali sjajni dometi
socijalističkih tvornica poput Crvene zastave, Škode, Lade ili Zaporošca, još
uvijek je vjerojatnije da će gospodin župnik sebi kupiti neku prepoznatljivu
marku, čisto „iz razloga sigurnosti na cesti“. Kao što su nekad kočija i konji
bili statusni simboli, tako je to danas i automobil. Izbjegavanje uvlačenja u
vrzino kolo statusnih simbola je nešto što može biti i te kako blagotvorno za
jednog svećenika.
Jednako je i s posjedovanjem nekretnina, bile to kuće ili
vikendice ili apartmani ili bilo kakva zgrada. Nije zabranjeno, ali to ne znači
da je to nešto čemu treba težiti. I uvijek je nakaradno.
Posjedovanje većih količina novca u vidu ušteđevina u raznim
bankama osobu svećenika čini ovisnim o nekom političko-ekonomskom sustavu.
Uvijek je otvoren za ucjenjivanje. Iako postoji institut bankarske tajne, ne
jednom smo se i u povijesti i sadašnjosti uvjerili kako on može biti zaobiđen
zbog „interesa javnosti i općeg dobra“, što god to značilo. Mene čudi kako samo
mali broj svećenika razmišlja o načinima
kako da bude slobodan od bankarskog sistema, makar to značilo i manju ekonomsku moć u vidu
korištenja kredita ili nekog oblika stvaranja ovisnosti o bankama.
Opravdavanja
Ono najgore što je vezano uz svećeničku imovinu jestu
opravdavanja o njezinom porjeklu. Uvijek je ista priča: nasljedstvo ili
ušteđevina ili poklon. Iako sumnjanje oko poštenog temelja imovine ima svoje
korjene u nama svojstvenom krivom uvjerenju da bogatstvo ne može biti pošteno,
uvijek kad se netko mora opravdati o bilo čemu obično i dokazuje da tu nešto
nije u redu. Ako ništa drugo, govori o nemiru u savjesti koji postoji iz same
činjenice da se posjeduje neko dobro koje možda i ne bi trebalo posjedovati.
Paradoks svećeničke imovine
Kao poseban zajednički nazivnik mnogih siutacija u kojima je
zaređeni službenik stekao neku veću imovinu pojavljuje se činjenica da od nje
na kraju nije imao ništa. Bolesti, iznenadne smrti, prevare obitelji i rodbine
ili osoba u nezakonitim vezama, dovele
su do toga da su novci propali, uludo se potrošili, neki crv ili moljac su
izjeli namještaj, nekretnine završile u vlasništvu nekoga za koga se nisu niti gradile ili kupovale.
Osim toga, kad god bi se pojavila neka veća imovina, kao
pravilo se pojavljuje neka grešna situacija. Neki odnos, neka radnja, neko
nastojanje oko stjecanja, što se tiče svećenika u pravilu su zasjenjeni nečim
što nije moralno. Napose je to vidljivo u težnji da se uživa u nečemu: kući za odmor, novcu koji može nešto pružiti, umjetičkom djelu, sjaju nakita, putovanjima. Ukoliko je užitak u nečemu motiv za stjecanje materijalnog dobra, vrata grijehu su širom otvorena.
Financijski sustav
Velika većina naših (nad)biskupija ima sličan financijski
sustav. Pojednostavljeno rečeno on glasi ovako: sav novac koji dobije svećenik
je crkveni (osim nagrade za sv. Misu). Svi darovi koji se daju, od darova
prigodom podjeljivanja sakramenata do milostinje, ulaze u župnu blagajnu. Iz
nje se financiraju sve potrebe župe: od kupovine svijeća i misnog vina do
mjesečne nagrade župniku. Ovisno o veličini župe i godinama službe nagrada
župniku se kreće od 5000 do 7000 kn. Jedan biskup može imati mjesečnu nagradu
oko 9000 kn. Ukoliko župa nije sposobna sama sebe uzdržavati, pomaže joj
biskupija i to uglavnom od novaca koji se dobivaju iz proračuna. Budući su
svećenici samci (pretežito), ta količina novca je dostatna za više nego siguran
materijalni život. Više nego jednom u trećem desetljeću svoje svećeničke službe
sam se uvjerio da je to sasvim dostatno.
Problem s posjedovanjem svećenika je star koliko i sam sv.
Red. On uvijek pogađa u bit osobe i njezine razloge zašto je odlučila primiti
taj sakrament i svoj život posvetiti službi Bogu i Crkvi. Slučajevi kad je
osnovni motiv bio uhljebljenje nisu niti nepoznati niti rijetki. Čak i kad nisu
bili osnovni motiv odaziva oni to u nekom dijelu života mogu postati, iz
razloga njihove zamamnosti, kao i iz razloga pada osobne vjere svećenika.
Treba li kritizirati
posjedovanje
Većina kritite ionako ne postoji poradi toga da nešto
popravi, već poradi toga da se netko loše osjeća. Umjesto toga treba pokazati
ono što je bolje. A bolje je usmjerenost prema bogaćenju u Bogu.
Posebno treba naglasiti kako skromnost života sama po sebi
još ništa ne govori o nečijoj vjeri, ipak je ona neusporedivo bolji put u
služenju zemaljskim dobrima što se tiče svećenika.
Skromnost može postati i ideologija, kad se ona previše
naglašava, a jedini put kad je ona ispravna jest onaj u kojem ona jasno
naglašava vječne vrijednosti i konačnicu u kraljevstvu nebeskom. Ukoliko bi ona
bila iskorištena sao kao kritika bogatih promašila bi svoju svrhu i postala
karikatura. Zato se nije dobro zalijepiti na sliku jeftinog auta ili pohabane
reverende, već na nauk i svedočenje onoga tko se vozi u jeftinom autu. Iz nauka
se vidi kamo skromnost vodi.
Primjedbe
Objavi komentar
ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick