Put u vječni život ( 28. nedjelja kroz godinu B)

Dotrči netko

Događaj iz evanđelja koje se danas čita u liturgiji započinje pomalo rastrgano i užurbano. Isus je na otvorenom prostoru, izlazi na put i pred njega dotrči netko te kleknuvši postavlja pitanje.

Sama ta slika govori o egzistencijalnom nemiru čovjeka koji traži svoj smisao. Ovaj „netko“ je bogat, trebao bi imati svu sigurnost ovoga svijeta, no on traži više. Njegovo srce želi konačno ispunjenje. Taj ga nemir goni da traži, a trčanje je slika vatre koja gori u njegovom srcu razdirući ga.

Gospodin Isus taj nemir smiruje odbacujući od sebe bilo kakvu pompoznost ne dozvoljavajući da ga se zove dobrim. On ne odbacuje svoj božanski prerogativ, već smiruje čovjeka dovodeći ga do onoga što je bitno u životu.

Baštiniti život vječni

Nemir koji nepoznati bogataš osjeća jest nemir oko puta za vječni život. To je ono bitno što njega zanima i to traži. Pitanje koje je postavio  treba često ponavljati, jer je ona okosnica vjerničkog života. Mi idemo prema vječnom životu, to je smisao naše vjere.

Svijet nas odvlači od te perspektive namećući nam svoju logiku. Ta logika govori kako bi vjera trebala dati čovjeku smisao, utjehu, snagu, zajedništvo, prihvaćanje, sigurnost, no nikad ne spominje da je vjera put prema daru vječnog života. Kad se izgubi perspektiva vječnog života, kao cilja postojanja, onda se i gubi smisao vjere. Tada se može tražiti njezino prilagođavanje vlastitim potrebama sigurnosti ili već nekog osjećaja, uglavnom opravdanja i popunjavanja rupa vlastite egzistencije.

Mnogi vjernici, čak i aktivni članovi neke crkvene zajednice, upadaju u tu napast ispuštanja perspektive vječnog života. Zato se kvaliteta nekog pastoralnog djelovanja može u nekoj glavi mjeriti količinom druženja, lijeog osjećanja, zabavnog pjevanja za vrijeme sv. Mise i sličnim parametrima koji svi po redu oduzimaju pozornost od vječnog života.

Što god činili u nekoj crkvenoj zajednici, ukoliko ne vodi prema vječnom spasenju, ne vrijedi ništa. Dobro je u ovom trenutku se podsjetiti na direktorij za pastoral naše biskupske konferencije koji nosi naslov: „Na svetost pozvani“. Svetost nije ništa drugo nego božanski život u nama koji nas vodi iz ovog svijeta u vječnost, u spasenje.

Isus je jedini odgovor

Sv. Ivan Pavao II je često uzimao ovaj odlomak evanđelja kao primjer kako treba jasno reći da je jedini odgovor na ljudske težnje Isus Krist. Zato je i u svom nastupnom govoru pozvao da se bez straha otvore vrata Kristu, sva vrata svega ljudskog postojanja.

Nije svejedno u što se i u koga vjeruje. Nije svejedno kome se i kako moli. I nije jedini kriterij za ispravnost takozvana tolerancija i nenasilje. Ljudska narav je toliko ranjena grijehom da će u nekom trenutku skrenuti na put nasilja, pa makar na silu zatvorila i eliminirala sve netolerantne i isključujuće mizogine katolibane koji ne priznaju kako se ljudska ljubav ne može zatvoriti u patrijarhalne  okvire.

Postoje po ovom svijetu posijana zrnca istine, naslućivanja i upućivanja prema Spasitelju svijeta, Gospodinu našemu Isusu Kristu, ali to ostaju samo zrnca, naslućivanja i upućivanja prema većemu, kako nas uči tradicija Crkve. Ljudski je duh mnogo toga otkrio, i naslutio kamo bi ga njegov put morao voditi, no na tome se ne smije zaustaviti. I ne smije se dopustiti da se zaslijepi proplamsajima toga istoga duha koji poput nepoznatog bogataša trči ovim svijetom tražeći da klekne pred našega Gospodina. Poštivanje ljudske osobe i nasljedovanje nedostatnih nauka su dvije potpuno različite stvari.Krivi nauk je krivi nauk, čak i onda kad nam se čini kao prihvatljiv ili zgodan. Krist je jedina istina, a može se shvatiti samo u nasljedovanju. 

Živa Riječ Božja

Kao drugo čitanje današnje liturgije čita se odlomak iz poslanice Hebrejima 4,12-13. Taj nam odlomak dodatno pomaže shvatiti poruku današnjeg dana: perspektivu vječnog života i put prema baštini nebeskoj. Zato nas i upozorava na učinkovitost i djelotvornost Riječi Božje, koja nas oblikuje, ponekad i kao oštrica dvosjekla mača, upravo za baštinu vječnog života.
"Zločesti i bezosjećajni" Isus
Nepoznati mladić je otišao razočaran. U njegovoj glavi vjerojatno je Isus kriv za to, Kako i ne bi bio? Dotrčao je k njemu, nazvao ga dobrim, a ovaj odbija pozdrav. Postavio mu je vrlo pametno pitanje, a on mu citira Sveto Pismo. Nakon toga se hvali kako sve to obdržava,  ali Isusu to nije dosta. Osim što se mora odreći svog bogatstva, mora još i slijediti tog Isusa, skupa s njegovim učenicima. Niti jedne jedine riječi pohvale, ohrabrenja, empatija mu je uspješno amputirana. Baš je neuviđavan i razočarava čovjeka. 
Baš kao i svaki Isusov učenik koji se drži njegovog nauka i nasljeduje ga....