Naraštaj koji traži lice njegovo (Svi sveti)



Danas na poseban način slavimo Boga. Onoga koji je svet i dopušta da čovjek bude baštinik te stvarnosti. Proslavljenoga u životima nebrojenih znanih i neznanih kršćana, dionika Života. Slavimo naš poziv i nadu da ćemo i mi biti baštinici toga dara svetosti.
Svi odlomci Svetog Pisma, određeni za današnju liturgiju, opisuju nam taj dar svetosti.  Na prekrasan način o tome govori današnji psalam 24.
Gospodnja je zemlja i sve na njoj – tek kad se pogleda s Nebesa, sve na zemlji dobiva svoje mjesto. Iz nebeske perspektive zemlja je mala, tek je podnožje za Prijestolje. Duh Gospodnji jest onaj koji napunja zemlju, daje joj život i smisao. Bez  njega je sve prazno i beživotno, besmisleno. Duhovno čitajući ovaj redak Crkva gleda proročku viziju Crkve: zemlja, puna Duha Gospodnjeg, označava Crkvu u kojoj Krist vlada po svojoj milosti. Svetost se jedino može živjeti u tom okruženju, prihvaćajući taj red. To posebno naglašava slijedeći redak: tko će uzići na goru Gospodnju? Uzlazak na goru Gospodnju smatra se ulaskom u Crkvu. Uzimajući u obzir na ovom mjestu i aluziju na Sion u Starom Zavjetu, za kršćane ta gora predstavlja Crkvu. Uzlazak je dan onome koji prihvaća taj red stvari, prije napomenut. Svetost je stvarnost koja dolazi odozgo, ne pripada svijetu ni njegovim dostignućima.
Takav je naraštaj onih koji traže njega – traženje govori o procesu. Ništa se ne događa odjednom. Traženje govori o svojevrsnoj avanturi, izazovu, naporu. Nema tu ničega statičnoga. Traženje je osim toga otvoreno daru, iznenađenju, pozivu. Svemu onome što čini jedan život, pun novosti i otkrivanja. Traži se «lice njegovo». U ovoj riječi susreću se osobnost i zajedništvo. Traženje je osobni proces. Put jedinstven za svakoga, ali traži se u «naraštaju». To jest u zajednici tražitelja. Svetost je dakle, osobna, ali je nemoguća bez zajednice. Pogotovo zajednice koja pripada onome tko je svet. Onaj tko traži lice njegovo nije usmjeren samo na sebe, na poboljšavanje i usavršavanje svojih sposobnosti, nego je usmjeren na Gospodina. Traženje je nasljedovanje. Nasljedovanje onoga tko nam je to svojom milošću i primjerom omogućio – Isusa Krista. U Blaženstvima on upravo to opisuje. Svoj način života ovdje na zemlji. Ispunio je sva blaženstva koja je proglasio. Tražiti lice Gospodnje znači suobličavati se Kristu u njegovom životu ovdje za zemlji.
Čitajući odlomak iz Otkrivenja vidimo kako je svetost ponuđena ljudima iz svakoga plemena, puka i jezika. Kršćanin, pripadnik naraštaja koji traži lice Gospodinovo, raduje se svima koji se ujedinjuju  u prepoznavanju istoga poziva.
Promatrajući danas mnoge svece, posebno one koji su nam dragi, kojima se često molimo, znamo da je moguće tako živjeti. Da je moguća božja proslava u životu čovjeka. To nas saznanje ohrabruje, jer ako su toliki mogli, zašto ne bismo mogli i mi?


Primjedbe

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zabrane

U nedavnim raspravama o zlu pobačaja u našem društvu mnoge „progresivne“ nakupine kao glavni argument u svoju korist ponavljaju tezu: „Zabrane ne bi riješile taj problem. Ukoliko bi pobačaj bio zabranjen, činio bi se ilegalno. Zabrane nisu dobre, i njima se ništa ne može popraviti.“  Najgore moguće zlo koje se može trenutno nekome načiniti jest da mu se nešto zabrani. I nije problem u tome kad to govore oni čija je glava napunjena ideologijom uništavanja života u sebi i oko sebe, već je veći problem kad na takvu genijalnu ideju dođe jedan svećenik (ili više njih), kao što se to s povećom radošću moglo pročitati u prošlotjednom Večernjem listu, kad je čitateljstvo počašćeno portretom i mudrošću jednog urednika. O tome što znači zabrana u Svetoj i spasonosnoj Vjeri Katoličkoj, ne bih sad pisao, već me zanima jedan društveni vid cijelog problema. To što živimo u društvu zabrana sa svih strana, izgleda da malo kome smeta. Sintagma „nulte tolerancije“ nije ništa drugo nego zabrana n
Pročitajte više

Sakriveni

Kad smo na početku korizme čitali iz evanđelja  po Mateju riječi Gospodinove o skrivenoj molitvi, postu i milostinji, ni slutili nismo koje se značenje krije u danima pred nama. Doista, večina vjernika svoje molitve, postove i milostinju, protiv svoje volje, obavlja u skrivenosti svojega doma. Popularne priče o odbacivanju vjerskog formalizma u paketu s trijumfalizmom sad dobivaju potpuno novo značenje. Dok smo se u jednom trenutku povijesti trudili toliko ne robovati formalizmu i držati se skrivenosti da smo molitvu, post, pokoru tako dobro sakrili da je ni sami više nismo mogli naći niti u jednom zakutku, sad odjednom shvaćamo kako smo jednostavno iščezli s pozornice ovog svijeta. Za ilustraciju ovoj mislim prepričat ću jučerašnji razgovor s jednim svojim rođakom. Čovjek radi na građevini. I unatoč svim restrikcijama, njegovo je gradilište otvoreno ( ne obnavlja ništa u Zagrebu ), te se čovjek čudi kako se na njih ne odnose nikakve restrikcije. Ja sam mu rekao da ima rješenje
Pročitajte više

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje

Kako se buka oko (ne)pričešćivanja djeteta s Downovim  sindromom ne stišava, htio bih i sam nešto reći na tu temu. Iz jednog malo drugačijeg kuta. Ne želim u ovom upisu ulaziti  niti u rasprave oko toga je li župnik pogriješio i kako, niti se zgražati nad svim reakcijama „zabrinute“ javnosti. Te su stvari poprilično poznate. Meni se čini da je ovaj slučaj otkrio jedan drugi problem, mnogo dublji u životu Crkve. A to je pitanje pastorala, kojega mnogi zovu permisivni pastoral ili po seljački : krsti sve što se krstiti dade. Ljudi u Crkvi, a tu prvenstveno mislim na svećenike i biskupe, postali su žrtvama vlastite popustljivosti u pastoralu. Više ne postoji jasna granica koja kaže da se nešto ne može napraviti. Svi se mogu i krstiti i pričestiti i krizmati i vjenčati i pokopati. Dugo bi trajalo nabrajanje situacija u kojima je neki župnik pokušao ozbiljno služiti i ljudima i Bogu, pa nekome odgodio ili jako dugo odgodio primanje nekog sakramenta. Kad god bi se netko takav potužio
Pročitajte više