O vjenčanjima


Neposredni povod za ovo moje razmišljanje je ovaj video:
Ponovo sam se upustio u raspravu na internetu o tome, zašto je ovakva stvar nedopustiva u katoličkom obredu vjenčanja, pa makar ovaj igrokaz gore bio izveden tehnički prije samog vjenčanja. Ipak, u crkvi je, i kao takav je dio obreda, htjeli mi to priznati ili ne.
Mnogi ljudi danas žive pod strašnim utjecajem masovnih medija, koji ih tjera da od svojih života rade predstavu za druge, pokušajući se prezentirati na neki zanimljiv način i u toj aktivnosti tražiti neki oblik samoostvarenja. Uvjeren sam u mnogim slučajevima, kako je blještavilo svadbe obrnuto proporcionalno ljubavi i spremnosti na zajednički život.
 Problem počinje u onom trenutku kad ta predstava želi ući u prostor crkve, pogotovo slavljenja sakramenata. Na vjenčanjima je to najočitije. Jasan navještaj vjere je u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, jedini lijek da se ovakve pojave svedu na najmanju moguću mjeru..
No, nije samo u pitanju da se dovede u red ljude koji dolaze u crkvu te da se incidenti svedu na najmanju moguću mjeru. Postoji još nešto važnije: kako djelotvorno služiti vjeri vjernika, kako djelotvorno naviještati vječno spasenje svim sredstvima. Iz vida se nikako ne smije ispustiti niti to da se u slavlju sakramenta ženidbe izkazuje hvala Gospodinu Bogu, da je slavljenje tog sakramenta bogoslužje, molitva.
Svaki put kad budućim mladencima spomenem u vremenu priprave da je vjenčanje u crkvi molitva susretnem se s dva para širom otvorenih očiju. Na prste jedne ruke bih mogao nabrojati parove koji su na tu moju izjavu reagirali: „pa da, i mi to tako smatramo i očekujemo“. Jer, vjenčanje je sve prije samo ne molitva: najvažniji dan, slavlje, fešta, mladenka kao princeza, mladendac kao kralj, darovi, hrana, ples, dekoracije, spotovi, i ono u crkvi što treba biti lijepo, zabavno i dobra kulisa za fotografije.
Ipak, riječ je o svetom sakramentu, vidljivom znaku nevidljive milosti koji započinje davanjem privole pred svećenikom i svjedocima, a završava prirodnom smrću jednog od supružnika.
U daljnjem dijelu teksta ću se pozabaviti s najčešćim problemima s kojima sam se susreo na mnogobrojnim vjenčanjima. Želio bih pokazati što je krivo, i što je pravo.
Predaja mladenke
Prvi problemi počinju oko dogovora tko će pratiti mladenku pred oltar. Po uzoru na američke filmove, to bi trebao učiniti otac mladenke.  Sam čin je u sebi problematičan, jer umjesto da se dade naglasak na mladence, njih dvoje kao par, daje se naglasak ili na mladenca kojem se dovodi mladenka (a ona iz kontrole jednog muškarca prelazi u kontrolu drugog) ili na mladenku koja je u centru pažnje, posebice u trenutku njezinog ulaska kad se cijela crkva okrene prema njoj, pa se leđa (s njihovim anatomskim završetkom) okrenu Oltaru i Svetohraništu (gdje god se ono nalazilo).
Međutim, Rimski obrednik za vjenčanja to ne poznaje. Br. 46. Lijepo kaže: „zatim u ophodu ide k oltaru: sprijeda idu poslužnici, slijedi svećenik, zatim vjenčanici; njih mogu, već prema mjesnim običajima, počasno pratiti barem roditelji i dva svjedoka na mjesto pripravljeno za njih. Za to se vrijeme izvodi ulazna pjesma.“ Često se pitam: koji dio ovjde nije jasan, pa čak i svečenicima koji dopuštaju predaju mladenke. Obrednik, dakle, poznaje svečani ulaz koji je ustrojen kao procesija, te simbolizira hod vjere i života prema Bogu. Ukoliko mladenci žele biti katolici u svom braku, taj hod mora biti zajednički.
Postoji jedan lijepi narodni običaj, poznat u većem dijelu Hrvatske: blagoslov mladenca ili mladenke na kućnom pragu. U trenutku kad svatovi odvode mladenca koji će krenuti po mladu, ili mladenku po koju je došao mladenac, roditelji im na pragu doma daju blagoslov. Neposredno prije je i poznato  „ispričavanje iz kuće“, pozdravno-zahvalni govor obitelji mladenca ili mladenke, kojim se zaključuje njihov život u roditeljskom domu. Govor obično drži kum. Kad se taj običaj izvrši, priča o predaji mladenke postaje suvišna. Ovaj je običaj i ljepši i praktičniji i životniji od izmišljavanja i kopiranja američkih filmova. I kršćanskiji. Tu se moli i blagoslivlje.
Pjevanje
Liturgijska pjesma je samo ona koja odgovara molitvenom i otajstvenom trenutku kad se pjeva. Kriterij nikako nije da je nešto lijepo, da netko lijepo pjeva ili voli neku pjesmu. Svadbena noć je dovoljno duga da se sve omiljene pjesme mladenaca otpjevaju i po nekoliko puta, ali u svadbenoj sali, a ne u crkvi. Pjevanje u crkvi je molitva, i to dvostruka kako nas tradicija uči, pa prema tome kriva pjesma ili krivo pjevanje bi bilo dvostruka uvreda Gospodinu Bogu.
Na pitanje: „Zašto se u ovoj ili onoj crkvi može pjevati npr. Vjeruj u ljubav (Oliver Dragojević), a u vašoj ne?“ ja odgovaram kako netko nije pročitao obrednik niti ništa slično pa mu dotična ili slične skladbe ne smetaju, kao ni pamet.
Cvijeće i kićenje crkve
Cvjećari vole vjenčanja. Tad se prodaje najviše cvijeća po najvećoj cijeni. Posebno onog starog i skoro uvelog kojeg se sam malo pošprica lakom da izdrži par sati u crkvi. Što mu dodatno povećava cijenu. Koliko li je samo loše robe uvaljeno na taj način! I zato, kad svećenik zamoli da se ne pretjeruje sa cvijćem, te upozori da oltar nije pozadina za najnoviju kreaciju florista, to je velika usluga mladencima i zaštita njihovog novčanika.
Fotografiranje
Budući mi je fotografija jedan od hobija, volim baciti oko na to što fotografi i snimatelji rade mladencima i kako im izvlače novac, praveći od njih manekene. Tužno je gledati sve te fotografije i snimke s vjenčanja koje su koštale malo bogatstvo a pokazuju veliku bijedu i prazninu.
Fotografija može puno toga reći, ali ne može ono najvažnije: prenjeti otajstvo. Najbolje bi bilo da se vjenčanje niti fotografija niti snima, jer ono najlješe, najdublje, najvažnije u vjenčanju, a to je milost koju Gospodin Bog daje mladencima, ne može uhvatiti niti jedan objektiv.
(ne)Oblačenje
Na ovo neću trošiti previše riječi osim ovoga: odijelo ne čini čovjeka, ali govori o njemu.
Propovijedati ili ne na vjenčanju
Vjenčanje je prilika za navještaj Krista. Da, ali nije prilika za viceve, dosjetke ili srcedrapajuće primjere. Niti za empatično-emotivne izljeve posvećenih službenika. Neke propovijedi nisu nikad trebale biti izgovorene. Bolje je sakriti se iza obreda, pustiti da obred govori, pročitati predložene pozdrave iz obrednika nego pričati gluposti, trudeći se biti zabavan i suvremen citirajući Malog princa, Mešu Selimovića, Ivu Andrića  ili Đorđa Balaševića.
Radije ne reći ništa, nego se dati uvući u predstavu. Nije teško, samo treba zatvoriti usta u određenom trenutku.
(Pro)čitati obrednik!
Kao i za svako drugo slavljenje Sakramenata, vrijedi jedno pravilo: u onom trenutku kad počinjem odstupati od obreda, to više nije obred Crkve, već moj obred. I tu počinju gluposti. Zato je jako važno za posvećenog službenika da bude dobro upućen u ono što obred traži, nalaže i uređuje. Dvotisućljetna mudrost, pobožnost i vjera Crkve stoje iza toga. Jedan vijek ljudskog života, čak i kad smo posebno blagoslovljeni godinama, je neusporedivo kraći od toga uključujući i količinu mudrosti, pobožnosti i vjere. Ionako ne propovijedamo sebe, već Krista.




Primjedbe

  1. Uvjek sam se pitao zašto mladenke kojima su inače puna usta feminizma i ženskih prava, a kad dođu na vjenčanje obvezno ulaze same uz pratnju oca, a ne mladenca? I onda sam zaključio da su ljudi jako glupi i da ih holivudski filmovi čine još glupljima.
    Luka

    OdgovoriIzbriši
  2. https://www.youtube.com/watch?v=-MC9IY7D44A

    Slažem se s Lukom. Mladenac treba dovesti mladenku.

    Marin

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Viri probati