iz sjene oraha

Odlučio sam, s vremena na vrijeme, objaviti i koji humoristički tekst. Prvi takav je posvećen objašnjavanju velikog i značajnog pitanja u životu Katoličke Crkve, a glasi: Tko sve čini jednu župu? Pa krenimo redom... Župnik – definicija župnika koji drži do sebe glasi: Nedjeljom nerazumljiv, a preko tjedna nevidljiv. Neke kuloarske priče tvrde da postoje razumljivi primjerci, ili da se događaju povremeni trenutci razumljivosti povezani s vidljivošću, no resursi Kongregacije za nauk vjere koja je uposlila najpoznatije tragače na svijetu su ograničeni, pa ćemo još neko vrijeme čekati da to pitanje bude odgovoreno. Kapelan – Radost i bogatstvo da župa bude obdarena kapelanom nema baš svatko. Većinom je to privilegija gradskih župa. Kapelane je najlakše pronaći u obližnjem shoping centru negdje na pola puta između frizeraja i fitnesa. Zvonar/sakristan – ljeva i desna ruka župnika. Veliki potrošač tableta protiv bolova, upravo zbog konstantne upale mišića prouzrokovane zaposlenošću...

Današnje Evanđelje donosi poznati odlomak u kojem Gospodin Isus objašnjava svojim suvremenicima što čovjeka čini čistim pred Bogom. Briga oko čistoće Ovaj razgovor (Mk 7,8-23) se uklapa u Isusovu izreku da on nije došao dokinuti, već ispuniti Zakon. Naime, on strpljivo tumači što čovjeka čini čistim pred Bogom, jer je to temeljno pitanje vjere. To pitanje se jasno očituje u današnjem psalmu 15, koji se čita kao otpjevni psalam današnje liturgije. Pitanje, „tko smije prebivati u šatoru tvome“, je pitanje o obrednoj čistoći. Ono propituje što čovjek treba sve činiti da bi mogao doći u šator sastanka, onaj šator koji je izvan tabora, u koji se ulazi tek nakon duge i posebne priprave. Sama analiza ovoga psalma bi bila dovoljna da se napravi kompletan program života. Za današnje razmišljanje je dovoljno reći kako riječi današnjeg psalma treba provoditi u njihovoj doslovnosti. Osjetljivost na vlastitu čistoću, kad stupamo pred lice Božje u bogoslužju Crkve ili u osobnoj molitvi je ...

Strašne slike su ovih dana oko nas. Tisuće ljudi ulazi u Europu tražeći sigurnost i mjesto pod suncem. Sredozemlje postaje velika grobnica za neborjene nesretnike u različitim vrstama improviziranih i pretrpanih plovila. Cilj dolaska je uglavnom zapadna Europa, posebice Njemačka, Danska, Finska i Švedska. Što se zapravo događa? Odgovor na ovo pitanje je gotovo nemoguće dati. Vijesti koje dobijamo putem masovnih medija odavno nisu više vijesti, to su okidači za emocije. Slike su tako načinjene da pobude užas, jake emocije a ne da pokažu što se događa. Ratovi koji su potaknuli ovaj val su više nego strašni i jasno je da se mnogi boje za vlastiti život. I jasno je da će bježati, glavom bez obzira. No, meni se čini da ovo baš i nije bježanje glavom bez obzira. Iza svega se naslućuje neki plan koji upozorava. Možda je došlo vrijeme naplate Godine i godine loše politike europskih sila i SAD prema Bliskom Istoku i arapskom svijetu kao da dolaze na naplatu. Još iza Prvog svjetskog ...

Nerazumijevanje i nezadovoljstvo kod naroda nakon govora o Stvarnoj Prisutnosti i hrani Presvetog Tijela i Krvi s naroda prešlo je i među Isusove učenike. I njima je govor nakon znaka umnažanja kruha tvrd i nerazumjiv. Gospodin ni tu ne popušta, te ide čak i korak dalje jasno govoreći o svojoj preegzistenciji u krilu Očevu, ne ostavljajući ni milimetra prostora nikakvim kompromisima. Osobna vjera u zajednici Zaključak ovog događaja je kratak razgovor s Dvanaestoricom, koja već ovdje ima karakteristike posebne grupe unutar onih koji su oko Isusa. Oni se odlučuju ostati s njime. Nekako izgleda kao da je zaprvo cijeli događaj i bio načinjen poradi njih, da vide razliku između ponašanja svjetine, povodljivosti nekih učenika i osobne vjere. Petar, posebnog statusa unutar posebne Dvanaestorice, u ime svih izražava svoju vjeru. Osobnu vjeru u ime dvanaestorice i u ime onih koji će kasnije povjerovati na njihovu riječ. Stari Zavjet lijepo naviješta ovu situaciju u odlmoku koji se čuo...

Postoji jedna praksa koja je ušla na mala vrata, a koliko vidim uzima sve više maha. Riječ je o „blagoslivljanju djece“ ili „stavljanju križića“ na čela djeca čiji roditelji ili već tko je s njima idu na sv. Pričest. Dakle, svećenik pričesti nekoga i nakon toga „blagoslovi“ djete „stavljajući križić“ na njega. Iz dječje perspektive meni to izgleda kao  da na sv. Misi roditelji dobivaju kružić ( sv. Hostiju), a djeca križić („blagoslov“). Razlog takve prakse bi bio u onoj Isusovoj: „Pustite malene k meni“. Trebalo bi nešto lijepo učiniti za djecu koja su došla na Misu, ne smiju se osjećati isključenima. Odbijam takvu praksu, u mojoj župi ne postoji niti će postojati, jer se ničim ne može opravdati. Zatekao sam je u župi  u kojoj sam sad, i prekinuo na prvoj sv. Misi. Roditelji su malo njurgali, jedna pobožna obitelj me nasamo pitala da zašto ja to sad ne radim, na što sam ja polagano objasnio nedoraslost takve prakse. No, imam velikih problema kad sam u nekoj drugoj žup...

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije je naslavljenija marijanska svetkovina u Crkvi. Na taj dan je gotovo cijela Crkva u pokretu, jer ne postoji niti jedan kraj koji nema barem jedno marijansko svetište, većeg ili manjeg okupljanja vjernika, koje neće privuću svoje hodočasnike i štovatelje Blažene Djevice. Hod prema svetištu Hodošašća, kao pokornička praksa su jedan od najstarijih oblika pobožnosti u kršćanstvu. Još od vremena kad su se pohađali grobovi mučenika, da bi se u duhovnom zajedništvu s njima molilo i slavilo Boga, do današnjih dana. Već Stari Zavjet svjedoči o radosti hodočasnika, koji uzlaze u Jeruzalem. Ide se u dom Božji, pred Lice Njegovo, rastući u uvjerenju kako to zemaljsko putovanje govori o putovanju našeg života. Cilj hodoćašća je doći u neku crkvu, a cilj zemaljskog putovanja je doći u dom Očev, nerukotvoren, na Nebesima. Hod prema svetištu nas upućuje na taj konačni cilj našega života kojeg se ne smije nikada zaboraviti. Uznesena je na nebo Nar...

Upozorenje Gospodina našeg i Sapsitelja Isusa Krista, o tome da najprije treba izvaditi brvno iz vlastitog oka da bi se mogao lakše izvaditi trun iz bratova je veoma poznata izreka iz Evanđelja, upotrijebljena u mnogo najrazličitijih primjera, večinom u krivom kontekstu. Ne ulazeći u mnoštvo krivih interpretacija, pozabavit ću se pitanjem: zašto tako teško vidimo brvno u vlastitom oku? Što nas to sprečava da uvidimo vlastite grijehe, propuste, nedostatke, manjkavosti, zle sklonosti, zla navike koje smo stekli upornim grijehom kroz ponekad i dugi niz godina? Duhovna sljepoća Jedan od odgovora je sigurno pojam duhovne sljepoće i otvrdnulog srca koji je čest u Svetom Pismu. Očiuje se u nemogućnosti priznavanja dobra u drugima, dobra kojega Bog čini u svijetu, a i odbijanju spoznavanja vlastitih grijeha. U današnjoj civilizaciji duhovnu sljepoću se može prepoznati u religioznosti koja je usmjerena na zdravlje, posao, uspješne financije, mir u kući, zadovoljstvo u životu, uspješan...

Današnji odlomak svetog Evanđelja nastavlja se gdje je prošlonedjeljni stao i produbljuje teme koje je započeo. Tako, nakon svijesti da nije kruh samo onaj koji hrani čovjeka, te da nikako ne može napuniti prazninu ljudskoga srca, danas pred nama stoji pitanje o naravi toga kruha, Tijela Isusovog, kojeg vjernici primaju u sv. Pričesti. Prva poruka koja izlazi iz današnjeg odlomka jest da nas ta stvarnost uvelike nadilazi. Kao što su Isusovi suvremenici teškom mukom shvaćali što zapravo Isus želi načiniti i reći, tako se i mi počesto mučimo s naravi same svete Pričesti. Danas nam jasno stoji da je sv. Pričest ni manje ni više nego Tijelo Kristovo dano kao hrana vječnoga života. I da je Isus Krist stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina u svakoj svetoj Misi. Tu si činjenicu treba stalno ponavljati. To nam se i ponavlja svaki put kad primamo sv. Pričest jer današnji obred sv. Pričesti je veoma jednostavan: svećenik nam pokaže Hostiju i kaže: „Tijelo Kristovo:“ Mi odgovaramo s Am...

Kad je godine proglašena Godina svećenika, kao uzor je bio stavljen sv. Ivan Marija Vianney, Arški Župnik. Danas, na njegov spomen je dobro za svakog svećenika, a posebno župnika, razmatrati o njegovom liku i djelu. Meni su osobno tri njegove poruke inspirativne. 1.       Često se govori kako je on bio slab đak, ali izuzetno pobožan. Tu se može, na prvi pogled, sakrivati određeni antiintelektualizam, ali tomu nije tako. Iako je imao slabe ocjene, on nije odustajao od učenja niti ni u jednom trenutku odbacio važnost razuma i poznavanja poklada Vjere. Koliko god mu je to pričinjavalo muku i davalo slabe rezultate u vidu ocjena na fakultetu. Jedno je imati lošiju startnu poziciju u vidu slabije obdarenosti, a drugo je ne iskoristiti niti tu startnu poziciju. Žarka pobožnost je bila kruna na njegove napore da nauči ono što jedan župnik mora znati. Tužo je promatrati učenje na teološkom fakultetu kao zadovoljenje nužne forme koje prestaje trenutkom zatvar...

Čudesno umnažanje kruha je ostavilo dubok dojam na one koji su tim kruhom nahranjeni. To svjedoči današnje evanđelje. Narod traži Isusa da ga zakralji, jer je očito dobar kralj onaj koji lagano hrani svoj narod. I još k tome besplatno. Bolje se jedostavno ne može poželjeti. I tu nastaje problem, kojega Gospodin svojim pitanjem odlično detektira: „Tražite me, ali ne zato što vidjeste čudesne znakove, nego zato što se najedoste od onih hljebova i nasitiste se.“ Jedna od osnovnih ljudskih potreba je potreba za samoodržanjem organizma. Za to je nužna hrana u nekom obliku. Mnogi upravo korz ovu paradigmu promatraju život kao borbu za preživljavanje, kao stalni napor da se osiguraju dostatni izvori hrane. To je uzrok mnogih ratova, revolucija, mnogih zala koja su nastala u ovom svijetu. S druge strane, posotji mišljenje da siti ljudi neće raditi društvene probleme, pa kad nahranimo ljude, nestat će mnogi problemi sami od sebe. Pogotovo oni vezani uz takozvane nacionalizme. Ovih dan...

U proteklih nekoliko godina sam počeo primječivati jedan trend koji me zabrinjava. Riječ je o drastičnom opadanju nakana za sv. Mise, posebno za pokojnike te stravičnog pada broja onih koji umiru okrijepljeni svetim Sakramentima. Do stvarnih podataka je jako teško doći. Kako sam u proteklih desetak godina bio na tri župe, u tri različita kraja, iz samih župa i njihovih dekanata imam nekakve neposredne podatke. Razgovarati s braćom  o ovim problemima je teško. Neugodna tema za razgovor je svaka ona tema u kojoj propitujemo svoje nedostatke i propuste. Koliko je meni poznato čak 70% deklariranih katolika umire bez sakramenata. Jedna naša biskupija je to barem na internom sastanku svećenika priznala. Podaci o tome su lako dostupni, jer župe svake godine moraju slati pastoralna izvješća u kojima se traži podatak o tome koliko je ljudi umrlo i ukopano bez Sakramenata. Istina, da nije svugdje situacija ista, ja sam u jednoj od svojih župa imao prosjek od 90% onih koji su umrli da s...