iz sjene oraha

Susret Isusa i rimskog satnika, koji se čita u današnjem evanđelju, otkriva nam granice humanizma kao općeljudske vrijednosti, te pokazuje ispravni kršćanski univerzalizam. Na prvoj razini rismki satnik priznaje Isusu vrijednost kao osobi. Rimljani nisu baš imali prevelikih obzira prema pokorenim narodima, za ilutraciju je dovoljno prisjetiti se kako su pod njihovom vlašću nestale cijele kulture, tako da ovakvo ponašanje satnika poprilično izlazi izvan okvira. Poslavši starješine zajednice on priznaje vrijednost i zajednici i samom Isusu kao nekome koga treba poštivati. No to je razina jednog pristojnog ponašanja inteligentne osobe. Ona je prijeko potrebna karakteristika za pametno upravljanje društvom, ali traži korak više. I taj korak čini rimski satnik svojim riječima: Nisam dostojan da uniđeš pod moj krov. Tim riječim on je Isusu dao vlast u svojoj kući, na mjestu gjde je on apsolutni gospodar, koji nikome ne odgovara. I ne samo to, on mu daje vlast nad bolešću, priznajući ...

U ovom postu želim opisati svoje malo osobno otkriće koje se dogodilo prije stanovitog vremena. Naime, otkrio sam, baš kao skriveno blago, molitve za oblačenje svećenika prije sv. Mise po tradicionalnom obredu. Iako sam bio poprilično dobar student u svoje dane, završivši studij teologije, znao sam samo da su one postojale, no ništa više o tome. I još sam se  sjećao da je moj stari župnik, kad bi ga zvonar oblačio prije mise nešto mrmljao. Kapelani nisu mrmljali... (Samo jedna mala disgresija: što se tiče toga da za vrijeme studija nisam puno toga naučio, što sam trebao, ipak treba reći da me je studij teologije naučio da sam učim.) Reforma II vatikanskog koncila traži da se svećenik sabere i pripravi za sv. Misu. No, nigdje ne piše kako to treba napraviti. Jednako kao što nigdje ne piše da se tradicionalne molitve pri oblačenju ne smiju moliti. Nigdje nije rečeno da su one loše, krivovjerne ili da bi mogle načiniti nešto loše u duhovnom smislu. One se samo više ne spominju...

Nekoliko komentara na prethodnom postu ovog bloga potaknulo me da se malo pozabavim temom koja mi već duže vrijeme zaokuplja pozornost: a to je način govora u Crkvi. Meni je to jako važna tema: kako se nešto radi. Obično, kad dođem u neku župu svojim suradnicima na prvom sastanku nastojim objasniti da mene više zanima kako se nešto radi od toga koliko se radi. Posebno se to odnosi na govor u Crkvi, kad su neki problemi i negativnosti u pitanju. Svjetovni duh Jedna od omiljenih tema propovijedi u sv. Marti sadašnjeg slavnovladajućeg Pape jest svjetovni duh koji se uvukao u Crkvu i treba ga se riješiti. Iako je takav govor otvoren za cijelo mnoštvo interpretacija, ja ga prepoznajem upravo u načinu govora o problemima i poteškoćama Crkve. Već nakon nekoliko rečenica,kad netko govori  ili piše, može se vidjeti nakana osobe. Je li to govor da se upozori na nešto negativno ili loše, ili je to govor da se opravda vlastita ljutnja. Počesto je takav govor prožet cijelim nizom emocij...

Da se odmah razumijemo, ovdje ću pokušati analizirati ovu rečenicu, koja uglavnom dolazi iz krugova onih koji niti u Boga vjeruju niti mu se mole. Ja papu volim i poštujem, svaki dan molim za njega u  Kanonu sv. Mise, kad god to molbenica u časoslovu kaže, kad god to molitva vjernika spomene, i još u nekoliko privatnih situacija. Non quid, sed quis Namjerno sam izokrenuo slavnu izreku Tome Kempenca, koji sreće pozornost na sadržaj svoga djela, a ne na autora. Međutim, kad je u pitanju pohvala pape Franje, važno je pogledati od kud ta pohvala dolazi. Uglavnom je iz nevjerničkih krugova, a počesto onih koji imaju dugu i zasvjedočenu tradiciju otvorenoga protivljenja Vjeri. Koliki časopisi, novine staviše papu na svoje naslovnice, stavivši ga uz bok slavnim osobama današnjice. A mnogi od njih otovreno rade protiv Vjere i Crkve. No, i tu se može dogoditi zanimljiva stvar, pa je tako Saudijska Arabija broj National Geografica, na kojem je papa Franjo na naslovnici, jednostavno...

Uskrsno vrijeme je doba kad se u većini naših župa slave Prve svete Pričesti. Kako su to važni događaji u životu jedne župe, a posebno za djecu, već duže vrijeme želim o tome nešto progovoriti. Mnogo truda, vremena i živaca se ulaže oko toga. Kad se samo zbroje svi satovi školskog vjeronauka, župne kateheze, roditeljski sastanci, svakovrsne druge pripreme, jednostavno je doći do zaključka kako je to jedan od značajnijih elemenata današnjeg pastorala. U ovom razmišljanju želim postaviti neke teze oko kojih bih volio da se povede malo ozbiljnija rasprava, jer je smatram potrebnom. Izvori problema Kad mi svećenici, a s nama i svi ostali uključeni u pripreme ( časne sestre, vjeroučitelji, suradnici), govorimo o izvorima problema, zborski upiremo prste u roditelje. Iz naše perspektive jedina briga roditelja oko Prve Pričesti jest da im taj dan djeca budu lijepa a torta ukrašenija od prošlogodišnje kod njihovih kumova. Oni taj dan uglavnom doživljavaju kao svečanost koja je sama sebi...

Kako korizma ide prema svome vrhuncu, tako nas katoličke tiskovine, radija i televizija izvještavaju o scenskim prikazima Muke Isusove po različitim našim mjestima. Riječ je o novijoj pojavi, a nekako mi se čini da je tu i Mel Gibson ponešto zaslužan za to. Da ne bih ponovno bio klasični katolički mrgud, koji stalno kritizira nekoga ili nešto odlučio sam prostudirati malo stvari i vidjeti što dobra donose takve aktivnosti i koje nedostatke skrivaju u sebi. Pozitivne strane Pasije ili scenske prikaze Muke Isusove bih stavio u segment pučke kulture. To nisu pučke pobožnosti u klasičnom smislu, jer tu nije naglasak na molitvi i razvijanju pobožnosti, koliko na samom uprizorenju nekog događaja. Oni, dakle, svakako pripadaju kulturi i na području sveukupne kulture imaju što za reći. Budući je Gospodin Bog iz naše akademske kulture uspješno protjeran kao i sve što je pozitivno vezano uz kršćanstvo, ovakvi događaji svjedoče o neraskidivoj vezi između vjere i kulture. Njihovo postojanj...

Kurikularna reforama i način na koji je katolički vjeronauk predstavljen u njoj i dalje zaokupljaju moju pozornost. Koliko god imam slobodnog vremena, ulažem u čitanje i ramišljanje o tekstu kako ga prikazuje web-stranica posvećena toj reformi. U prvom postu o ovoj temi imate link. Moja ocjena cijele ove priče jest: mlako, razvodnjeno, bez identiteta, ovo što čitam samo iz daljine podsjeća na Svetu Vjeru Isusovu, kako su to stari govorili. Imam dojam da se događa ista priča kao i s Europom. Ona ima kršćanske korjene, ali je davno zaboravila na njih, a sad nije ni pristojno podsjećati na njih. Tako bi mogla i nastava katoličkog vjeronauka jednog dana postati neka vrsta religijske kulture koja je nekad davno bila katolički vjeronauk. U svemu što sam pročitao više se pozornosti posvećuje književnosti, likovnosti, običajima, nego sadržajima vjere. Za imenovanje samih sadržaja vjere izabrane su riječi koje imaju najudaljenije značenje, kao da je riječ o sociološkom prikazu, a ne o...