Okrunjena panika



Prije nekoliko godina, na zabavi nakon župnog proštenja, razgovarao sam s jednim svojim župljaninom o tome kako je te godine bilo zatjevno organizirati sve što je pripadajuće za taj dan. Jadao mi se o mukama različitih udruga i društava na poručju moje župe, o nedaćama s kojima se susreću, a na kraju svoje jadikovke postavio mi je pitanje: „Pa kaj smo mi Bogu zgrešili?“ Ja sam mu odgovorio: „Za ovo kratko vrijeme koliko sam ovjde imam podulji popis, a za prijašnje vrijeme mogu samo nagađati. Imate li jedno dva tjedna vremena da vam u kratkim crtama odgovorim na vaše pitanje?“
Slušajući i gledajući vijesti oko, kako je sad sve više očito, pandemije koronavirusa, ne mogu ne zapitati se za što smo ovime sve kažnjeni? I znam da je popis poprilično dugačak, i na osobnoj razini i na svakoj višoj. Žao mi je da se o tome više ne govori. Svjestan sam da će onaj koji prvi javno progovori o tome doživjeti popriličnu količinu bijesa, ali treba i to prihvatiti. Povijest Crkve nas uči da se kod ovakvih događaja uvijek postavljalo pitanje vlastite odgovornosti za zla koja nas snalaze. I činilo pokoru, davalo zadovoljštinu, molilo za milosrđe i ublažavanje zala.
Umjesto toga imamo zatvaranje crkava, otkazivanje sv. Misa, sakramenata... i sve to u korizmeno vijreme. Baš kad je najintenzivnije vrijeme molitve, posta, žrtve, liturgije, pobožnosti. Kad se živi vjera iz dubine duše.
Vjerujem kako je strah uhvatio svijet poradi dvije stvari: razmaženosti i manjka nadnaravne vjere.
Naš je naraštaj razmažen. Mi koji živimo na sjevernoj polulopti, kao naraštaj nikad nismo bolje živjeli. Nikad ljudi nisu imali oko sebe ovoliku količinu obilja i ugode oko sebe. I sve to može nestati u trenu, samo zbog jednog malog stvorenja koje se odaziva na ime kovid-19. Naš naraštaj ne zna što bi sa sobom ako ostane bez svih pogodnosti i blagodati kojima je obasut. Kako živjeti bez nogometnih utakmica, koncerata, modnih revija, sajmova, putovanja, restorana i samo nastavite niz...
Kako živimo u vremenu blagodati tako nam je nos zabijen u zemlju. Mi niti nebo, niti Nebo, više ne možemo vidjeti. Problem je u tome što i pastiri imaju problem s tom optikom. I njima je Nebo daleko.
Ovih si dana treba puno jače podsvjestiti kako je sve materijalno oko nas, uključujući i sam naš tjelesni život predposljednja stvarnost. Posljednja stvarnost je ona u kojoj je Bog sve u svemu. A u tu se stvarnost ne dolazi samo tako. Uska staza i uska vrata su nešto što uvijek treba imati na pameti....

Komentari

  1. Lijepo Vas je ponovo čitati.....

    Božji blagoslov,
    Mario

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Sakriveni

Zamolba čitateljima bloga