iz sjene oraha

Nedavno je jedan kardinal rekao da bi se „Crkva“ trebala ispričati nekome, a onda je Papa u avionu (opet!) objasnio tu istu ispriku na način da je potrvdio vic o tome da  ni Gospodin Bog doista ne zna što jedan isusovac misli. Cijela ta priča me je potaknula na promišljanje o ispričavanju kao takvom. I zaključio sam: nti biskup, niti Papa, niti „Crkva“ ne trebaju se ispričavati nikome. Nikad. Ni za što. Zašto ne? Ponajprije zato što je takozvana kultura isprike dio političke korektnosti. Netko se proglasi povrijeđenim ili žrtvom i traži ispriku. Ponajprije se isprika traži poradi izgovorene riječi, pa se cijeli koncept slobode govora poprilično zakomlicirao činjenicom postojanja velike mogućnosti povrijeđenosti nekoga nekom izgovorenom riječju. Isprika je dio građanske kulture, koja na taj način rješava neke konflikte unutar sebe. Netko nešto krivo napravi, druga strana traži ispriku, to se dogodi i eto novog života! Ta-daaa!!!!  Neobično je u cijeloj priči proizvo...

Nedavni događaj s jedne fešte na kojoj sam pružio mi je priliku da s braćom u sv. Redu povedem zanimljiv razgovor. Sažetak tog razgovora želim prenjeti ovjde. Nakon sv. Mise, kako je to kod nas običaj, bila je pripadajuća fešta u društvenom domu mjesta. Domaći ljudi su se potrudili na najbolji način, kako to naši ljudi samo znaju. Sjeli smo za stol koji je bio pun svega: cvijeće, ukrasi, svijeće, tanjuri, čaše, tanjuri sa stinim kolačima, torte (njih se iz meni nepoznatih razloga mora odmah na početku pokazati i one moraju čekati svoj red na kraju ručka), pića svih vrsta i u velikim količinama. Međutim, stolovi su bili uski i sve je to jedva stalo na njih. Još je veći problem bio kad je počela dolaziti juha na stol, kao početak ručka. Gdje sad sa svim tim ukrasima? To je nekako prošlo, no kad se pojavilo glavno jelo s prilozima i salatama, svi ti pladnjevi i zdjele, nisu stali na stol. Tako je glavna stvar zapravo postala smetnja i od svih ukrasa i dodataka pala u drugi plan. Pa ...

Susret Isusa i rimskog satnika, koji se čita u današnjem evanđelju, otkriva nam granice humanizma kao općeljudske vrijednosti, te pokazuje ispravni kršćanski univerzalizam. Na prvoj razini rismki satnik priznaje Isusu vrijednost kao osobi. Rimljani nisu baš imali prevelikih obzira prema pokorenim narodima, za ilutraciju je dovoljno prisjetiti se kako su pod njihovom vlašću nestale cijele kulture, tako da ovakvo ponašanje satnika poprilično izlazi izvan okvira. Poslavši starješine zajednice on priznaje vrijednost i zajednici i samom Isusu kao nekome koga treba poštivati. No to je razina jednog pristojnog ponašanja inteligentne osobe. Ona je prijeko potrebna karakteristika za pametno upravljanje društvom, ali traži korak više. I taj korak čini rimski satnik svojim riječima: Nisam dostojan da uniđeš pod moj krov. Tim riječim on je Isusu dao vlast u svojoj kući, na mjestu gjde je on apsolutni gospodar, koji nikome ne odgovara. I ne samo to, on mu daje vlast nad bolešću, priznajući ...

U ovom postu želim opisati svoje malo osobno otkriće koje se dogodilo prije stanovitog vremena. Naime, otkrio sam, baš kao skriveno blago, molitve za oblačenje svećenika prije sv. Mise po tradicionalnom obredu. Iako sam bio poprilično dobar student u svoje dane, završivši studij teologije, znao sam samo da su one postojale, no ništa više o tome. I još sam se  sjećao da je moj stari župnik, kad bi ga zvonar oblačio prije mise nešto mrmljao. Kapelani nisu mrmljali... (Samo jedna mala disgresija: što se tiče toga da za vrijeme studija nisam puno toga naučio, što sam trebao, ipak treba reći da me je studij teologije naučio da sam učim.) Reforma II vatikanskog koncila traži da se svećenik sabere i pripravi za sv. Misu. No, nigdje ne piše kako to treba napraviti. Jednako kao što nigdje ne piše da se tradicionalne molitve pri oblačenju ne smiju moliti. Nigdje nije rečeno da su one loše, krivovjerne ili da bi mogle načiniti nešto loše u duhovnom smislu. One se samo više ne spominju...

Nekoliko komentara na prethodnom postu ovog bloga potaknulo me da se malo pozabavim temom koja mi već duže vrijeme zaokuplja pozornost: a to je način govora u Crkvi. Meni je to jako važna tema: kako se nešto radi. Obično, kad dođem u neku župu svojim suradnicima na prvom sastanku nastojim objasniti da mene više zanima kako se nešto radi od toga koliko se radi. Posebno se to odnosi na govor u Crkvi, kad su neki problemi i negativnosti u pitanju. Svjetovni duh Jedna od omiljenih tema propovijedi u sv. Marti sadašnjeg slavnovladajućeg Pape jest svjetovni duh koji se uvukao u Crkvu i treba ga se riješiti. Iako je takav govor otvoren za cijelo mnoštvo interpretacija, ja ga prepoznajem upravo u načinu govora o problemima i poteškoćama Crkve. Već nakon nekoliko rečenica,kad netko govori  ili piše, može se vidjeti nakana osobe. Je li to govor da se upozori na nešto negativno ili loše, ili je to govor da se opravda vlastita ljutnja. Počesto je takav govor prožet cijelim nizom emocij...

Da se odmah razumijemo, ovdje ću pokušati analizirati ovu rečenicu, koja uglavnom dolazi iz krugova onih koji niti u Boga vjeruju niti mu se mole. Ja papu volim i poštujem, svaki dan molim za njega u  Kanonu sv. Mise, kad god to molbenica u časoslovu kaže, kad god to molitva vjernika spomene, i još u nekoliko privatnih situacija. Non quid, sed quis Namjerno sam izokrenuo slavnu izreku Tome Kempenca, koji sreće pozornost na sadržaj svoga djela, a ne na autora. Međutim, kad je u pitanju pohvala pape Franje, važno je pogledati od kud ta pohvala dolazi. Uglavnom je iz nevjerničkih krugova, a počesto onih koji imaju dugu i zasvjedočenu tradiciju otvorenoga protivljenja Vjeri. Koliki časopisi, novine staviše papu na svoje naslovnice, stavivši ga uz bok slavnim osobama današnjice. A mnogi od njih otovreno rade protiv Vjere i Crkve. No, i tu se može dogoditi zanimljiva stvar, pa je tako Saudijska Arabija broj National Geografica, na kojem je papa Franjo na naslovnici, jednostavno...

Uskrsno vrijeme je doba kad se u većini naših župa slave Prve svete Pričesti. Kako su to važni događaji u životu jedne župe, a posebno za djecu, već duže vrijeme želim o tome nešto progovoriti. Mnogo truda, vremena i živaca se ulaže oko toga. Kad se samo zbroje svi satovi školskog vjeronauka, župne kateheze, roditeljski sastanci, svakovrsne druge pripreme, jednostavno je doći do zaključka kako je to jedan od značajnijih elemenata današnjeg pastorala. U ovom razmišljanju želim postaviti neke teze oko kojih bih volio da se povede malo ozbiljnija rasprava, jer je smatram potrebnom. Izvori problema Kad mi svećenici, a s nama i svi ostali uključeni u pripreme ( časne sestre, vjeroučitelji, suradnici), govorimo o izvorima problema, zborski upiremo prste u roditelje. Iz naše perspektive jedina briga roditelja oko Prve Pričesti jest da im taj dan djeca budu lijepa a torta ukrašenija od prošlogodišnje kod njihovih kumova. Oni taj dan uglavnom doživljavaju kao svečanost koja je sama sebi...