iz sjene oraha

Nisam jedini kojega je zbunila vijest o tome kako je Papa odlučio već završeni proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca staviti na čekanje, te oformiti katoličko-pravoslavnu komisiju koja bi trebala proučiti povijesni kontekst života blaženog Alojzija te naći načina kako premostiti prijepore dolazeće iz pravoslavne strane. Zbunjenost je najbolji opis misli koje su mi se rojile po glavi. Objašnjenja koja su dolazila iz službenih izvora, pogotovo nastup nuncija na Katoličkom radiju mi nije ulio dovoljnu količinu sigurnosti. Mogu reći da sam si postavljao pitanja: je li ja ne vidim nešto što Papa vidi? On sigurno ima više informacija i na to pitanje gleda iz pozicije do koje ja ne mogu doći, koji dio slagalice mi izmiče iz razmišljanja? Ovim tekstom ću pokušati opisati jednu dobru (ne jedinu!) posljedicu ovakvog postupka. Štovanje svetaca Ono što je zajedničko Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi jest štovanje svetaca. Prostestanti su u toj stvari poprilično daleko od nas. I eku...

Slušajući ovonedjeljni odlomak evanđelja o udovičinom novčiću, lako nam misli odlutaju u prvcu traženja koga bi danas ta udovica mogla predstavljati. Isusov pogled U razmatranju o ovom odlomku ne smije se preskočiti Isusov pogled. On sjedi i promatra ljude. Gesta je to koja objavljuje sveznajući pogled Onoga kome ništa nije skriveno. Pod tim pogledom stvari dobivaju drugačiju važnost od onoga kako se to čini ljudima i njihovim pogledima. Tom pogledu nije promakao udovičin novčić i njegova težina. Taj pogled pamti svako naše djelo, a pogotovo ona dobra djela koja su nezamijećena od ljudi. Zato je i udovica dobila pohvalu za koju će se znati do kraja vremena. Snaga malenoga Čitajući današnje evanđelje na dan izbora može nam se činiti da je udovičin novčić naš glas koji ćemo dati nekome. Običan čojek, građanin čije dobro je razlog postojanja političara, upravo se pred tim istim političarima osjeća kao udovica: bez ikakve moći i zaštite. Ona ipak daje svoj dar u hramsku blagajn...

Budući je najnoviji trend u Crkvi izlazak na periferije i bavljenje rubnim skupinama, ovaj blog i njegov autor ne mogu zanemariti ovu zadaću. Kako imam vlastitu navijačku prošlost, koja neće biti predmet ovog upisa, odlučio sam porazmisliti kako bi se, u duhu novog trenda, moglo pristupiti nogometnim navijačima. Prvi kontakt s navijačima Za nogometnog navijača najbolje je da u prvom kontaktu s Katoličkom Crkvom ode na neki susret mladih. Bilo dekanatski, biskupijski, nacionalni ili svjetski. Dobiješ istu majicu kao i drugi, šal iste boje, naučiš himnu susreta i spreman si za polazak. Bit će pljeskanja i pjevanja, a obavezni likovi kupovanja pive na benzinskim pumpama za vrijeme putovanja su ispunjeni. Za početak osjećat ćete se kao doma. A zna se gdje je dom svakog navijača. Još je bolje što se većina tih susreta održava na stadionima. Posebna je prednost odsutnost nogometnih sudaca, pa nećete nikome ništa morati psovati, što će poboljšati vaš vokabular. No kad se već jednom ...

Danas na poseban način slavimo Boga. Onoga koji je svet i dopušta da čovjek bude baštinik te stvarnosti. Proslavljenoga u životima nebrojenih znanih i neznanih kršćana, dionika Života. Slavimo naš poziv i nadu da ćemo i mi biti baštinici toga dara svetosti. Svi odlomci Svetog Pisma, određeni za današnju liturgiju, opisuju nam taj dar svetosti.  Na prekrasan način o tome govori današnji psalam 24. Gospodnja je zemlja i sve na njoj – tek kad se pogleda s Nebesa, sve na zemlji dobiva svoje mjesto. Iz nebeske perspektive zemlja je mala, tek je podnožje za Prijestolje. Duh Gospodnji jest onaj koji napunja zemlju, daje joj život i smisao. Bez  njega je sve prazno i beživotno, besmisleno. Duhovno čitajući ovaj redak Crkva gleda proročku viziju Crkve: zemlja, puna Duha Gospodnjeg, označava Crkvu u kojoj Krist vlada po svojoj milosti. Svetost se jedino može živjeti u tom okruženju, prihvaćajući taj red. To posebno naglašava slijedeći redak: tko će uzići na goru Gospodnju? Uzl...

Ima već podosta vremena, kako se želim pozabaviti ovim pitanjem. U ovom ću se razmišljanju ograničiti na imovinu dijacezanskih svećenika. Redovnici imaju zavjet siromaštva, pa način na koji  redovi uređuju posjedovanje reda ili samostana s posjedovanjem pojedinca nije trenutno predmet mog razmišljanja. No, i to otvara jedan veliki prostor za ozbiljnu analizu.  Posebno želim naglasiti: ovo nije rasprava o pojedinim osobama, već o načelima. Dijacezanski svećenici imaju pravo na posjedovanje i nisu položili zavjet siromaštva. Stara praksa Crkve, još od apostolskih vremena, govori da onaj koji služi Oltaru od Oltara i živi. Povijest je sa svim svojim uspjesima i padovima donjela najrazličitije vrste primjera kako su te stvari rješavane i na osobnoj i na institucionalnoj razini. I nekako je samo po sebi jasno da se tu stvari svode na pitanje prave mjere. No, kako je tu „pravu mjeru“ izuzetno teško naći, te kako se ona gotovo uvijek svodi na vlastito tumačenje tog pojma, men...

Slijedeći od mojih humorističkih tekstova posvećen je prijedlogu zahvala na kraju Mise, prigodom proštenja ili već kojeg drugog župnog slavlja. Budući se taj običaj nabrajanja svega i svakoga obdržava pomnije nego uoptreba Rimskog kanona, red je obogatiti našu pisanu kulturu jednim novim prijedlogom za što i kako bi se trebalo zahvaljivati u tim prigodama . Dopustite mi, braćo i sestre, da se s nekoliko riječi zahvalim onima koji su doprinjeli da današnje proštenje bude ovako lijepo kako mi to samo znamo pripremiti. Ponajprije se zahvaljujem preč. I.I., predstojniku ureda za najnoviju evangelizaciju naše biskupije na požrtvovnosti, dolasku i nadahnutoj propovijedi. Nije nas gnjavio Biblijom niti dogmama, a citate iz Alana Forda ćemo pamtiti kao trajno nadahnuće našem svakodnevnom životu. Posebna zahvala ide zvonaru Štefu, koji se brine za sve i jako pazi da ne popije sve misno vino. Katica koja se brine za liturgijsko ruho je ovaj put pazila na količinu štirke za oltarnike,...

Dotrči netko Događaj iz evanđelja koje se danas čita u liturgiji započinje pomalo rastrgano i užurbano. Isus je na otvorenom prostoru, izlazi na put i pred njega dotrči netko te kleknuvši postavlja pitanje. Sama ta slika govori o egzistencijalnom nemiru čovjeka koji traži svoj smisao. Ovaj „netko“ je bogat, trebao bi imati svu sigurnost ovoga svijeta, no on traži više. Njegovo srce želi konačno ispunjenje. Taj ga nemir goni da traži, a trčanje je slika vatre koja gori u njegovom srcu razdirući ga. Gospodin Isus taj nemir smiruje odbacujući od sebe bilo kakvu pompoznost ne dozvoljavajući da ga se zove dobrim. On ne odbacuje svoj božanski prerogativ, već smiruje čovjeka dovodeći ga do onoga što je bitno u životu. Baštiniti život vječni Nemir koji nepoznati bogataš osjeća jest nemir oko puta za vječni život. To je ono bitno što njega zanima i to traži. Pitanje koje je postavio  treba često ponavljati, jer je ona okosnica vjerničkog života. Mi idemo prema vječnom životu, ...