Svećenici i politika


Kad god se bilo koji svećenik ili biskup u propovijedi dotakne politike ili nekog društvenog problema, nastaje ne mala zbrka u javnosti. To se posebice tiče katoličkih svećenika, drugi su pošteđeni toga, barem u Hrvatskoj. Prigoda je to za različite vrste nesporazuma koji završavaju povišenim tonovima sa svih strana.
Ovaj fenomen zove da ga se ispita iz jednog drugog kuta.
Sekularnost i problemi oko nje
Glavni argument koji se upotrebljava kad se proziva nekog svećenika jest da živimo u sekularnoj državi. U takvom društvu Crkva nema što govoriti o politici niti o društvu. Tu se očituju dva kriva shvaćanja. Kao prvo, sekularnost ne znači odsutnost vjernika iz društva, kao niti odsutnost vrijednosti koje žive. Sekularnost znači davanje svakome jednake prilike, bez povlaštenosti za ijednu ideju. Kao drugo, Crkva nisu samo svećenici i biskupi, već svi koji su kršteni, pa sama prisutnost vjernika u svijetu jest i prisutnost Crkve.
Samo izricanje nekoga stava nije nametanje, kao što to nije niti prisutnost nečega što mi smeta u bilo kojem prostoru.
Ima li mjesta politici „za ambonom“? Ima, jer je dio života. Svećenici, kao i svi vjernici, žive u ovom društvu, mi nismo državljani neke druge dimenzije, pa imamo pravo na svoje mišljenje, i na njegovo javno iskazivanje.
Meni problem čini argumentacija „političkog“ govora. Ona se uglavnom svodi na „interese“ naroda, povijest, a rijetko kad kreće iz svog pravog temelja, a to je vječno spasenje osobe. Naša argumentacija smije biti jedino osvrt na događaje i stvarnosti koji ili odmažu ili pomažu vječnom spasenju osobe. Svaka druga argumentacija je promašena.
Napast važnosti
Jedna od većih napasti s kojima se susreće svećenik u svojem djelovanju jest napast važnosti. Njezini su korjeni u psihologiji muškarca i u ekleziologiji aktivizma. Mi smo kao muškarci ustrojeni tako da moramo nešto raditi, učinkovitost i djelovanje je nešto što nas određuje. Volimo vidjeti konkretne rezultate. Zato nije ni čudno što mnogi svećenici svoje djelovanje i njegovu uspješnost mjere količinom cigle i armiranog betona, jer te se stvari vide golim okom. I mnogi vjernici nas promatraju kao marljive ili lijene upravo kroz prizmu arhitektonskog naviještanja.
Osim toga, izloženi smo pred ljudima i volimo biti u centru pozornosti, koliko god si to ne priznali. Volimo znati da utječemo na nekoga i nešto, da mijenjamo stvari, pa u nadi da ćemo svojim djelovanjem promijeniti ono što nam se ne sviđa izabiremo put da budemo važne osobe. Zato biramo društvo načelnika, gradonačelnika, saborskih zastupnika, pomoćnika ministara, po mogućnosti i koju stepenicu više, ne bi li si osigurali poziciju u kojoj ćemo biti važni. Najčešće postajemo privjesak nečije svite i ukras nečijoj slici u javnosti.
Ekleziologija aktivizma nas tjera da stalno nešto radimo. Uvijek se mora nešto događati, a taj događaj mora biti vijest negdje. Svaka nedjeljna sv. Misa mora imati još nešto, još neki događaj, obljetnicu, a sve završava s kolačima i kavom uz obvezatno druženje. Kao da se onaj stari prijepor između imati i biti u Crkvi pretvorio u prijepor između djelovati i biti. Nekako teško shvaćamo da nije svaka naša propovijed povijesni događaj, kao što to nisu niti redovita proštenja, Prve Pričesti, Krizme, ili jednostavna „božićna radionica“ za 6c. razred. U toj ekleziologiji češće se razmišlja više o formi nego o sadržaju, jer je u obilju događanja teško i doći do sadržaja koji ionako zahtijeva vremena da ga se promisli.
Kad nas blate i napadaju neka to bude iz pravih razloga
Nisu svi napadi na svećenike automatski napadi na vjeru i Crkvu. Za mnoge stvari smo si sami krivi. Dobro se prisjetiti situacije iz 2. Samuelove 16,5-14. Kralj David shvaća da je kriv i da treba otrpiti Šimejevo proklinjanje.
Ukoliko smo prisiljeni tumačiti porijeklo svoje imovine, način na koji smo stekli vikendicu i što radimo tamo, to baš i nije obrana Svete Vjere Isusove. To je obrana samoga sebe. 
Vjerujem da svaki svećenik ima barem jednu situaciju u kojoj mu je pokazano da će skupo plačati svoje pogreške, i da će to biti još jedan od križeva poslanja. No ta situacija, kad plaćamo za svoje pogreške nije ništa drugo nego neposredna pokora za naše grijehe, još nismo stigli do uzvišenosti mučeništa.
Uzori neka nam budu bl. Alojzije i bl. Miroslav, oni su nevini trpjeli, kao i mnogi drugi. Ako već treba trjpeti porugu, treba se nadati da će to biti onda kad smo doista nevini, jer ćemo tada biti dostojni naših časnih predhodnika. Za sve ostalo smo si sami krivi.
Autonomija svjetovnog reda
Iako su nam puna usta dostojanstva i poslanja laika, mi smo Crkvu klerikalizirali do kraja, čak do te mjere da od angažiranih laika činimo male svećenike i svećenice, od trpanja svega i svačesa u liturgiju preko zamjena uloga unutar zajednice do potpunog nepovjerenja u kompetentost laika u svjetovnim stvarima.
Činjenica je da smo podbacili u jednom veoma važnom poslanju: odgoju dobro formiranih vjernika, čvrstih uvjerenja utemeljenih na pravoj i zdravoj vjeri koja izvire iz cjelovite tradicije Crkve. Takva vjera je jedini mogući zaštitnik od manipulacija ovoga svijeta i jedini mogući temelj na kojem se može graditi djelovanje vjernika u svijetu.
Ukoliko imamo dobro formirane vjernike, ne moramo se bojati da se glas vjere neće čuti u stvarnosti. Naša je dužnost davati vjernicima duhovnu hranu i pravilno utemeljenje njihvog postojanja, nakon kojega sve stvari sjedaju na svoje mjesto.
Naše, svećeničko, jest to da dobro formiramo vjernike, da im dajemo primjer posvećenosti svome pozivu, usmjerenosti prema Gospodinu Bogu, da ih tim primjerom potaknemo da i njihov život bude tamo usmjeren. Kao posljedica takve formacije dolazi i pravilno djelovanje u svijetu, glas i djelo koje svjedoči za vječne vrijednosti i usmjerava onoga koji tako djeluje prema vječnom spasenju.
Kad dakle, padnemo u napast pozabaviti se nekom temom iz politike, porazmislimo najprije o vlastitom motivu, o tome što zapravo želimo postići nekom rečenicom. Vjerujem da će nakon malo razmišljanja i malo više molitve doći misao koja će biti plodnija, ideja koja će nadahnuti da odgajamo one koji će kompetentije od nas djelovati u društvenoj stvarnosti.


Primjedbe

  1. Kao i puno puta dosad slušao sam ili čitao propovijed nekog svećenika i ništa nisam razumio . Tako je i sa ovim tekstom iznad . Neki su svećenici , baš kao i političari pravi majtori da nam kradu vrijeme , pričaju naširoko i nadugačko , bez da išta kažu . U stvari , takvim svojim ponašanjem samo pokazuju da su već duboko u politici . Zašto bi u Crkvi sa ambona morali slušati politička trabunjanja nekog župnika . Neka onda svakom župljaninu dozvoli da polemizira s njim makar iz svoje klupe . Konkretno , prije svakih izbora naš nas župnik upozorava da iziđemo na izbore jer nam je to dužnost , a i nadbiskup Bozanić nas upućuje na to , pa da glasamo po savjesti , da se nemožemo buniti ako ne glasamo itd . Međutim , nikada ne kažu tko su ti za koje da glasamo . Vjerojatno zato jer ih još nema . Jedan je jednom rekao da izaberemo manje zlo . Mislim da ga bakice nisu shvatile . Naš nam je Gospodin ostavio siromašnu Crkvu . Sve dok nije počela zgrtati bogatstvo svećenici su mogli u ime Isusovo činiti čudesa . Danas je to rijetkost . Propovijedajte , liječite , zle duhove izgonite . Politikom se bavite ne . Robelar

    OdgovoriIzbriši
  2. "Iako su nam puna usta dostojanstva i poslanja laika, mi smo Crkvu klerikalizirali do kraja, čak do te mjere da od angažiranih laika činimo male svećenike i svećenice, od trpanja svega i svačesa u liturgiju preko zamjena uloga unutar zajednice do potpunog nepovjerenja u kompetentost laika u svjetovnim stvarima." - zapravo je uvredljivo reći 'angažirani' ili 'aktivni laik, jer onda možemo i trebamo govoriti 'angažirani' ili 'aktivni' svećenik ako ne podrazumijevamo da su svi takvi. To jest, proizlazi da kad se to ne koristi da su svi svećenici automatski time što su svećenici aktivni i angažiani u svećeništvu, a 'dostojanstveni' laici, tek tu i tamo pokoji angažiran ili aktivan. Čudno je to sve u svemu. Pravi mali džumbus od staleža u Crkvi.

    OdgovoriIzbriši
  3. Uz izvanredne djelitelje pričesti na ruku , trebalo bi uvesti za svakog laika ponešto . OVAKO SU MNOGI ZAKINUTI . Npr . izvanredni ispovjedavaći , izvanredni blagoslivatelji kuća , izvanredni krstitelji , krizmatelji , vjenčavaoci ... A imamo tako divnih laika koji su već sada po župama desne ruke svećenicima . Kod mene se trgaju pomagati za 500 kn ići u blagoslov kuća . Robelar

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Sakriveni

Zabrane

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje