Dirigenti i mužikaši


Prije nekog vremena sam bio u jednoj župi na proštenju. Hrvatska katolička klasika: okolni svećenici, pripadajući propovjednik, župnik s podužim popisom zahvala i zbor mladih. Radni je dan, misa je poldanjica, na misi je uglavnom stariji svijet, jer je i svetac koji se slavi razumljiviji i poznatiji starijem svijetu, dok za njega baš i nema mjesta u kreativnim radionicama naših živih vjerničkih krugova. Ja sam po svom dobrom običaju ispovijedao, jer ne volim koncelebracije, a o tome ću jednom drugom prilikom.
Kao što sam napomenuo, na Misi je pjevao i svirao zbor mladih. Točnije njih sedmero oboružani gitarom, flautom, sintićem i obvezatnim bongosima. Pjevali su i svirali samo i isključivo pjesme koje oni znaju, novokomponirane duhovne pjesme za mlade, uz pratnju bongosa. Stariji svijet, koji je bio u većini na misi je pobožno slušao što se to izvodi, vjerujući da je Bogu na slavu.
Nisam mogao izdržati a da u vrijeme ručka ne pokrenem razgovor o takvom pjevanju.
Moja teza je tad glasila ovako: lijepo je angažirati mlade i dati im prostora. No, ovaj put su oni preuzeli sve, a većina je ostala zakinuta. Ukoliko je liturgijska reforma II vatikanskog koncila zahtijevala veće sudjelovanje vjernika u liturgiji, u ovakim se slučajevima ona ne događa. Svećenici čine svoje za oltarom, zbor pjeva, a ljudi pobožno nazoče svemu tome. Sve izgleda kao tendenciozni opis Mise prije spomenute reforme.
 Tada je glavni prigovor bio da ljudi ništa ne razumiju što zbog latinskog, što zbog tišine, što zbog shole cantorum koja pjeva samo korale. I da to treba promijeniti. Pa se promijenilo. I dobili smo potpuno isto. Nakon što smo promijenili.
O kvaliteti samog pjevanja, onome što liči na glazbu i molitvene tekstove uopće ne želim trošiti riječi. Tek tu i tamo neki uglazbljeni psalam ili odlomak iz sv. Pisma samo malo popravljaju situaciju sladunjavih tekstova s mnogo ponavljanja kao da se radi o mantrama a ne o katoličkoj liturgiji.
Samo po sebi se postavlja pitanje: što mi zapravo podrazumijevamo pod pojmom actuosa partitipatio? Događa li se to u recitacijama u svakoj mogućoj prigodi, skečevima na početku Mise kao uvodima u pokornički čin, ili obvezatnim bongosima? Što je s katehezom koja uči vjernika da se u Misi sjedinjuje s molitvom Crkve, žrtvom na Oltaru, da bude pred Stvarnom Prisutnošću? I zar je tako loše naučiti zbor mladih i koju tradicionalnu pjesmu, pučku crkvenu popijevku, koji koralni napjev? Znam da je jako teško se njihati u ritmu koralnog napjeva, no malo hrabrosti bi tu pomoglo da se i to otpjeva bez pripadajuće koreografije. Neće se bongosi raspasti niti se pokvariti ukoliko neće biti upotrijebljeni baš u svakoj pjesmi. Najbolje bi im mjesto bilo neko spremište, moguće ono gdje se drže paramenti za Tijelovsku procesiju, od prije jedno pola stoljeća.
Jedini zaključak razgovora je bio taj da se juha ohladila...


Primjedbe

  1. Smatram da je nepotrebno mlade zamarati pjevanjem tj. muzika ne bi trebala ići u živo . Veliki je stres na izvođačima . Svaka bi župa trebala imati svog DJa koji bi mogao na mix pultu odraditi i prilagoditi program prema publici . Na radio Mariji , HKR , radio Mir Međugorje su to odavno shvatili . Jednostavno puste snimku molitve. Tako već mjesecima slušam isti molitveni program npr. krunicu koju su tko zna kad nasnimili . Možda će i misu po župama jednom puštati iz nekog studija . Vjernici umjesto da mole mogu snimiti jednom kako mole pa to pustiti kad je vrijeme osobne molitve , a oni raditi nešto drugo . Robelar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Toma P. alias Blizanac je najviše volio tihu latinsku misu da se samo čuje šaputanje svećenika.

      Fabijan

      Izbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Viri probati

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje