Dirigenti i mužikaši
Prije nekog vremena sam bio u jednoj župi na proštenju. Hrvatska
katolička klasika: okolni svećenici, pripadajući propovjednik, župnik s podužim
popisom zahvala i zbor mladih. Radni je dan, misa je poldanjica, na misi je
uglavnom stariji svijet, jer je i svetac koji se slavi razumljiviji i poznatiji
starijem svijetu, dok za njega baš i nema mjesta u kreativnim radionicama naših
živih vjerničkih krugova. Ja sam po svom dobrom običaju ispovijedao, jer ne
volim koncelebracije, a o tome ću jednom drugom prilikom.
Kao što sam napomenuo, na Misi je pjevao i svirao zbor
mladih. Točnije njih sedmero oboružani gitarom, flautom, sintićem i obvezatnim
bongosima. Pjevali su i svirali samo i isključivo pjesme koje oni znaju,
novokomponirane duhovne pjesme za mlade, uz pratnju bongosa. Stariji svijet,
koji je bio u većini na misi je pobožno slušao što se to izvodi, vjerujući da
je Bogu na slavu.
Nisam mogao izdržati a da u vrijeme ručka ne pokrenem
razgovor o takvom pjevanju.
Moja teza je tad glasila ovako: lijepo je angažirati mlade i
dati im prostora. No, ovaj put su oni preuzeli sve, a većina je ostala
zakinuta. Ukoliko je liturgijska reforma II vatikanskog koncila zahtijevala
veće sudjelovanje vjernika u liturgiji, u ovakim se slučajevima ona ne događa. Svećenici
čine svoje za oltarom, zbor pjeva, a ljudi pobožno nazoče svemu tome. Sve izgleda
kao tendenciozni opis Mise prije spomenute reforme.
Tada je glavni
prigovor bio da ljudi ništa ne razumiju što zbog latinskog, što zbog tišine,
što zbog shole cantorum koja pjeva samo korale. I da to treba promijeniti. Pa
se promijenilo. I dobili smo potpuno isto. Nakon što smo promijenili.
O kvaliteti samog pjevanja, onome što liči na glazbu i
molitvene tekstove uopće ne želim trošiti riječi. Tek tu i tamo neki
uglazbljeni psalam ili odlomak iz sv. Pisma samo malo popravljaju situaciju
sladunjavih tekstova s mnogo ponavljanja kao da se radi o mantrama a ne o
katoličkoj liturgiji.
Samo po sebi se postavlja pitanje: što mi zapravo
podrazumijevamo pod pojmom actuosa
partitipatio? Događa li se to u recitacijama u svakoj mogućoj prigodi,
skečevima na početku Mise kao uvodima u pokornički čin, ili obvezatnim
bongosima? Što je s katehezom koja uči vjernika da se u Misi sjedinjuje s
molitvom Crkve, žrtvom na Oltaru, da bude pred Stvarnom Prisutnošću? I zar je
tako loše naučiti zbor mladih i koju tradicionalnu pjesmu, pučku crkvenu
popijevku, koji koralni napjev? Znam da je jako teško se njihati u ritmu
koralnog napjeva, no malo hrabrosti bi tu pomoglo da se i to otpjeva bez
pripadajuće koreografije. Neće se bongosi raspasti niti se pokvariti ukoliko
neće biti upotrijebljeni baš u svakoj pjesmi. Najbolje bi im mjesto bilo neko
spremište, moguće ono gdje se drže paramenti za Tijelovsku procesiju, od prije
jedno pola stoljeća.
Jedini zaključak razgovora je bio taj da se juha ohladila...
Smatram da je nepotrebno mlade zamarati pjevanjem tj. muzika ne bi trebala ići u živo . Veliki je stres na izvođačima . Svaka bi župa trebala imati svog DJa koji bi mogao na mix pultu odraditi i prilagoditi program prema publici . Na radio Mariji , HKR , radio Mir Međugorje su to odavno shvatili . Jednostavno puste snimku molitve. Tako već mjesecima slušam isti molitveni program npr. krunicu koju su tko zna kad nasnimili . Možda će i misu po župama jednom puštati iz nekog studija . Vjernici umjesto da mole mogu snimiti jednom kako mole pa to pustiti kad je vrijeme osobne molitve , a oni raditi nešto drugo . Robelar
OdgovoriIzbrišiToma P. alias Blizanac je najviše volio tihu latinsku misu da se samo čuje šaputanje svećenika.
IzbrišiFabijan