Obogaćivanje?

Ovih se dana često  čuje ovaj citat: „Dragi migranti i izbjeglice, svaki od vas donosi u sebi jednu povijest, kulturu i dragocjene vrijednosti, ali nažalost i iskustva bijede, potlačenosti i straha."

To je još jedna u nizu krilatica koje bi trebale stvoriti „kulturu dobrodošlice“ i radovati se „obogaćivanju“. A onda se objavila vijest o događajima u Njemačkoj na Staru godinu, koja je potakla da isplivaju i druge vijesti o sličnim događajima diljem Europe, i svi su vezani uz imigrante s Bliskog istoka, iz muslimanske kulture.

Taharrush

Tako se zove taj način ponašanja, organiziranog napada grupe muškaraca na žene, uvijek seksualne naravi. Detaljni opisi kako izgledaju nisu potrebni na ovom mjestu, dovoljno je samo malo prošvrljati po internetu i vidjeti o čemu se tu radi.

Mene plaši i zabrinjava činjenica da ta radnja ima svoje ime. I to ime nije izmišljeno u Europi, već je doneseno u nju, povezano sa zemljama iz kojih dolaze imigranti. Da se odmah razumijemo, ni na kraj pameti mi ne pada tvrditi da svi članovi nekog naroda ili vjere automatski pristaju na takav način ponašanja, no nikako se ne smije zatvoriti oči pred činjenicom da takva radnja postoji kao dio ponašanja nezanemarive grupe ljudi.

Kad nešto ima ime u tvojoj kulturi, ti se moraš pozitivno ili negativno odrediti prema tome. Bon-ton ima svoje ime, i pod tim pojmom podrazumijevamo cijeli niz stavova i radnji, a osoba se prema njemu određuje na način da ga prihvaća ili ne. I „navijačka skupina“ je imenovana stvarnost jedne kulture, pa se lome koplja o tome je li to pozitivan ili negativan pojam, i kako se odrediti prema tome.

Treba biti i te kako svjestan da je i to stvarnost koja se donosi sa sobom na novi prostor u kojem se želi živjeti. Pogotovo oni koji prihvaćaju kao normalno ponašati se na taj način. Je li i to onda obogaćivanje kulture? Kako ćemo u tome naći pozitivan doprinos europskoj civilizaciji?

Preživljavanje u stranom svijetu

Jedna od velikih moći kršćanstva jest ta da mi kršćani možemo živjeti i preživjeti u svakom okruženju. Za nas nije toliko bitno je li okruženje u kojem živimo kršćansko ili pogansko, jer imamo drugu Domovinu, onu Nebesku. Crkva je preživjela progone Rimskog carstva, militantnog komunizma, francuske revolucije, meksičke masakre, dolazila u narode koji su bili na razini kamenog doba. Znademo i za vremena Svetog Rimskog Carstva, katoličkih vladara, društva utemeljena na vrijednostima Vjere. Uz sva (ne)snalaženja, Crkva je zahvaljujući Božjem obećanju opstala i generacijama prenosi istu poruku: vjernicima je prva briga vječno spasenje, na nakon toga dolaze sve ostale brige u životu, osobnom i društvenom.

Uz svu političku korektnost, treba otvoreno reći da islam nema tu snagu. On je započeo stvaranjem države utemeljene na vjeri koja određuje svaki segment života. Kjučno je bilo i u najranijoj fazi stvoriti političko društvo sa svim njegovim sastavnicama, zakonskim, vojnim, komunalnim i financijskim.

U toj točki leži jedan od korjena velikih nesporazuma između kršćana i muslimana. Čak ni najliberalniji kršćanin, uvjeren u univerzalnost spasenja bez otkupljenja, branitelj svih mogućih i nemogućih prava, neće moći pristati na stvaranje paralelnog društva koje čeka pravi čas da postane vladajuće.

Vrijeme je za otrežnjenje

Zato i te kako treba promisliti što zapravo znači „kultura dobrodošlice“ i pojam „obogaćivanje“ u kontekstu mnogobrojnih takvih izjava. Pogotovo moraju promisliti o njima oni koji ih izgovaraju i znaju da će se ta riječ slušati i prenositi.

 Svjestan sam da bih mogao biti prozvan i ksenofobom i svaštaneštonajgore katoli...(sufiks je po izboru čitatelja). No, mora se čuti i glas koji zove na upotrebu razuma, kad ga već imamo. Ovakvi se glasovi već javljaju, i bez obzira na potiskivanje, moraju biti prisutni u društvu i javnom diskursu.

Pomoć osobi u potrebi ostaje i dalje nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Međutim, ta pomoć nikako nije odobravanje nečijeg stila života, stavova i radnji. Posebice ne onih nasilnih.

I za kraj, još jedna misao: svega sam čuo i pročitao na ovu temu, no nikako da čujem i pročitam išta o misijskom poslanju Crkve. Zanimljivo....