Zornice


Kako je započelo došašće, započele su i zornice po mnogim našim župama. Gdje god postoje, crkve su pune i vjernici jako rado idu na zornice. Kako one pripadaju „predkoncilskom“ vremenu, zanimljivo je pobaviti se fenomenom njihovog ponovnog oživljavanja.
U jednom trenutku one su samo nestale. Nitko nigdje nije rekao da ih treba ukinuti, ne postoji niti jedan jedini dokument koji bi rekao da su one loše, nedostatne, zastarjela forma, ali su samo nestale, bez ikakvoga objašnjenja. Samo su se prestale oglašavati, a kako su stariji svećenici koji su do njih držali odlazili u mirovinu, tako su dolascima novih nestajale iz pastoralnih kalendara. Prešutni nestanak zornica nije ponudio neku drugu formu pobožnosti, a ostavio je veliku prazninu, kao što je bio i slučaj s ukidanjem nekih drugih oblika koji nisu bili nadomješteni adekvatnim zamjenama, poput „Večernjica“.
A onda su se prije dvadesetak godina sramežljivo počele pojavljivati. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kao mladi zagrebački kapelan bio sam jedini iz svoje generacije koji ih je služio. I kapela u kojoj sam je služio tada je bila jedna od rijetkih u Zagrebu gdje su se služile zornice. No, polako su se širile. Jednako je bilo i u gradu u kojem sam kasnije služio kao kapelan: molio sam svog principala da vratimo zornice, na što je on samo odmahivao rukom bez ikakvog objašnjenja zašto ne. Čim sam postao župnikom, uveo sam zornice i već na prvoj, Crkva je bila puna. Danas je tako u svim župama u tom gradu. I u okolici.
Prije nekoliko godina i „Živo vrelo“ se dotaklo povratka zornica s negodovanjem i objašnjenjem kako se može budnost može vježbati i svakodnevnim sv. Misama na večer. Iako objašnjenje govori dio istine, ne drži vodu do kraja, jer zornice pripadaju došašću kao posebnost.
Znam i za negodovanje nekih od braće u sv. Redu koji su jamrali da su zornice vratili oni svećenici koji imaju problema sa spavanjem, pa im paše da rano ustaju. Jedna kritika je čak usporedila zornice i Aliju Sirotanovića koji je tražio za nagradu veću lopatu. Istina, potrebno je nekoliko dana da se tijelo privikne na ranije ustajanje, ukoliko to već i nije stalna praksa u životu nekog svećenika, i da treba pripaziti da se ide ranije spavati, smanjiti večernje aktivnosti vezane uz zabavu i rekreaciju, te gledanje televizije, ali to se i te kako može potpisati pod dobrodošlu posljedicu.
No, kako bilo da bilo, u slučaju zornica vjernici su prisilili mnoge svećenike da ih vrate. I tim primjerom pokazali svećenicima svrhu njihovnog postojanja: služiti vjeri vjernika. Gdje god su ponovo vraćene, pokazale su se kao uspjeh. Pogotovo što se tiče vjernika srednje životne dobi, koji radni dan tako započinju sv. Misom. Mnoga svjedočanstva govore o tome kako je to vrijeme za njih posebno duhovno vrijeme u kojem pronalaze način da budu bliže Gospodinu Bogu i njegovoj Crkvi. Gotovo na svakoj zornici se pjeva, postoje čitači, što i nije čest slučaj na dnevnim sv. Misama u manjim župama. Crkve doista ožive tih svetih dana.
Koliko god sam rogoborio o niskoj kvaliteti našeg propovijedanja, moram reći kako se ovih dana mnogi svećenici trude reći nešto kvalitetno u kratkom vremenu, što je svakako plemenita i pobožna misao.

Povratak zornica pokazuje da nije sve što je staro za baciti, i da se ne smije pouzdavati samo u traženje novih putova. Prečesto je traženje novoga samo lutanje u magli vlastitog nesnalaženja, započeto nepoznavanjem sadržaja vlastite vjere. Zašto se sramiti nekog sadržja samo zato što je „predkoncilski“? S kavom koju župnik skuha svojim župljanima nakon zornice mogu dobiti sasvim prihvatljiv „pokoncilski“ ugođaj druženja... 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zamolba čitateljima bloga

Ne obraćajte pravoslavne....

Viri probati