iz sjene oraha

Danas na poseban način slavimo Boga. Onoga koji je svet i dopušta da čovjek bude baštinik te stvarnosti. Proslavljenoga u životima nebrojenih znanih i neznanih kršćana, dionika Života. Slavimo naš poziv i nadu da ćemo i mi biti baštinici toga dara svetosti. Svi odlomci Svetog Pisma, određeni za današnju liturgiju, opisuju nam taj dar svetosti.  Na prekrasan način o tome govori današnji psalam 24. Gospodnja je zemlja i sve na njoj – tek kad se pogleda s Nebesa, sve na zemlji dobiva svoje mjesto. Iz nebeske perspektive zemlja je mala, tek je podnožje za Prijestolje. Duh Gospodnji jest onaj koji napunja zemlju, daje joj život i smisao. Bez  njega je sve prazno i beživotno, besmisleno. Duhovno čitajući ovaj redak Crkva gleda proročku viziju Crkve: zemlja, puna Duha Gospodnjeg, označava Crkvu u kojoj Krist vlada po svojoj milosti. Svetost se jedino može živjeti u tom okruženju, prihvaćajući taj red. To posebno naglašava slijedeći redak: tko će uzići na goru Gospodnju? Uzl...

Ima već podosta vremena, kako se želim pozabaviti ovim pitanjem. U ovom ću se razmišljanju ograničiti na imovinu dijacezanskih svećenika. Redovnici imaju zavjet siromaštva, pa način na koji  redovi uređuju posjedovanje reda ili samostana s posjedovanjem pojedinca nije trenutno predmet mog razmišljanja. No, i to otvara jedan veliki prostor za ozbiljnu analizu.  Posebno želim naglasiti: ovo nije rasprava o pojedinim osobama, već o načelima. Dijacezanski svećenici imaju pravo na posjedovanje i nisu položili zavjet siromaštva. Stara praksa Crkve, još od apostolskih vremena, govori da onaj koji služi Oltaru od Oltara i živi. Povijest je sa svim svojim uspjesima i padovima donjela najrazličitije vrste primjera kako su te stvari rješavane i na osobnoj i na institucionalnoj razini. I nekako je samo po sebi jasno da se tu stvari svode na pitanje prave mjere. No, kako je tu „pravu mjeru“ izuzetno teško naći, te kako se ona gotovo uvijek svodi na vlastito tumačenje tog pojma, men...

Slijedeći od mojih humorističkih tekstova posvećen je prijedlogu zahvala na kraju Mise, prigodom proštenja ili već kojeg drugog župnog slavlja. Budući se taj običaj nabrajanja svega i svakoga obdržava pomnije nego uoptreba Rimskog kanona, red je obogatiti našu pisanu kulturu jednim novim prijedlogom za što i kako bi se trebalo zahvaljivati u tim prigodama . Dopustite mi, braćo i sestre, da se s nekoliko riječi zahvalim onima koji su doprinjeli da današnje proštenje bude ovako lijepo kako mi to samo znamo pripremiti. Ponajprije se zahvaljujem preč. I.I., predstojniku ureda za najnoviju evangelizaciju naše biskupije na požrtvovnosti, dolasku i nadahnutoj propovijedi. Nije nas gnjavio Biblijom niti dogmama, a citate iz Alana Forda ćemo pamtiti kao trajno nadahnuće našem svakodnevnom životu. Posebna zahvala ide zvonaru Štefu, koji se brine za sve i jako pazi da ne popije sve misno vino. Katica koja se brine za liturgijsko ruho je ovaj put pazila na količinu štirke za oltarnike,...

Dotrči netko Događaj iz evanđelja koje se danas čita u liturgiji započinje pomalo rastrgano i užurbano. Isus je na otvorenom prostoru, izlazi na put i pred njega dotrči netko te kleknuvši postavlja pitanje. Sama ta slika govori o egzistencijalnom nemiru čovjeka koji traži svoj smisao. Ovaj „netko“ je bogat, trebao bi imati svu sigurnost ovoga svijeta, no on traži više. Njegovo srce želi konačno ispunjenje. Taj ga nemir goni da traži, a trčanje je slika vatre koja gori u njegovom srcu razdirući ga. Gospodin Isus taj nemir smiruje odbacujući od sebe bilo kakvu pompoznost ne dozvoljavajući da ga se zove dobrim. On ne odbacuje svoj božanski prerogativ, već smiruje čovjeka dovodeći ga do onoga što je bitno u životu. Baštiniti život vječni Nemir koji nepoznati bogataš osjeća jest nemir oko puta za vječni život. To je ono bitno što njega zanima i to traži. Pitanje koje je postavio  treba često ponavljati, jer je ona okosnica vjerničkog života. Mi idemo prema vječnom životu, ...

Neposredni povod za ovo moje razmišljanje je ovaj video: https://www.youtube.com/watch?t=2&v=bUFgYjKz70o Ponovo sam se upustio u raspravu na internetu o tome, zašto je ovakva stvar nedopustiva u katoličkom obredu vjenčanja, pa makar ovaj igrokaz gore bio izveden tehnički prije samog vjenčanja. Ipak, u crkvi je, i kao takav je dio obreda, htjeli mi to priznati ili ne. Mnogi ljudi danas žive pod strašnim utjecajem masovnih medija, koji ih tjera da od svojih života rade predstavu za druge, pokušajući se prezentirati na neki zanimljiv način i u toj aktivnosti tražiti neki oblik samoostvarenja. Uvjeren sam u mnogim slučajevima, kako je blještavilo svadbe obrnuto proporcionalno ljubavi i spremnosti na zajednički život.  Problem počinje u onom trenutku kad ta predstava želi ući u prostor crkve, pogotovo slavljenja sakramenata. Na vjenčanjima je to najočitije. Jasan navještaj vjere je u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, jedini lijek da se ovakve pojave svedu na najma...